"Uvijek blizak malenima i odbačenima, (...) želio je misu Večere Gospodnje slaviti izvan Vatikana — u zatvorima, prihvatilištima za osobe s invaliditetom, među ovisnicima, piše u pismu s kojim je pokopan
PISMO KOJE SAŽIMA ŽIVOT
U cijelosti donosimo pismo s kojim je pokopan papa Franjo!
Čitanje članka:
4
min
Lijes pokojnog pape Franje zapečaćen je u petak navečer tijekom obreda u Bazilici svetog Petra, nakon što je oko 250.000 hodočasnika odalo počast papi rođenom u Argentini. Prema tradiciji, u lijes su također stavljeni papinski palij, novčići i medalje iskovane tijekom njegova pontifikata, kao i „Rogito” ili Spis koji sažima njegov život i papinsku službu. Uoči mise zadušnice, Tiskovni ured Svete Stolice objavio je puni tekst Spisa, napisan na latinskom jeziku i zapečaćen u metalnom cilindru.
Evo teksta u cijelosti:
ISPRAVA O POBOŽNOM PREMINUĆU NJEGOVE SVETOSTI FRANJE: SMRT, UKOP I POKOP FRANJE, KOJI SE POMINJE U BLAŽENOM SJEĆANJU
Mi, hodočasnici nade, vođeni i pratnjom na putu prema velikome cilju na koji smo pozvani — Nebu— svjedočimo: dana 21. travnja u Svetoj godini 2025., u 7 sati i 35 minuta ujutro, dok je uskrsno svjetlo obasjavalo drugi dan Vazmene osmine, na Uskrsni ponedjeljak, predragi pastir Crkve, Franjo, prešao je s ovoga svijeta Ocu. Cijela kršćanska zajednica, a osobito siromasi, slavili su Boga zbog dara njegova služenja, izvršenoga s hrabrošću i vjernošću Evanđelju i Zaručnici Kristovoj.
Franjo bijaše 266. nasljednik svetoga Petra. Njegova uspomena ostaje u srcu Crkve i čitavoga čovječanstva.
Jorge Mario Bergoglio, izabran za papu 13. ožujka 2013., rođen je u Buenos Airesu 17. prosinca 1936. godine, od roditelja imigranata iz Pijemonta: otac Mario bio je knjigovođa zaposlen na željeznici, a majka Regina Sivori posvetila se obiteljskom domu i odgoju njihove petero djece. Nakon što je stekao diplomu kemijskoga tehničara, odabrao je svećenički poziv, najprije stupivši u dijecezansko sjemenište, a potom, 11. ožujka 1958., u novicijat Družbe Isusove. Humanističke je studije nastavio u Čileu, a po povratku u Argentinu 1963. diplomirao filozofiju na učilištu svetoga Josipa u San Miguelu. Predavao je književnost i psihologiju u zavodima Bezgrješnog Začeća u Santa Féu i Spasitelja u Buenos Airesu.
Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969., po rukama nadbiskupa Ramóna Joséa Castellana, a 22. travnja 1973. položio je doživotne zavjete u Družbi Isusovoj. Nakon službe učitelja novaka, profesora na Teološkom fakultetu, savjetnika argentinske provincije i rektora zavoda, 31. srpnja 1973. imenovan je provincijalom isusovaca u Argentini. Nakon boravka u Njemačkoj, gdje je dovršavao doktorsku disertaciju, vratio se u Argentinu te postao bliskim suradnikom kardinala Antonija Quarracina. Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. naslovnim biskupom Auca i pomoćnim biskupom Buenos Airesa. Kao biskupsko geslo uzeo je Miserando atque eligendo, u grb je uključio monogram IHS, znak Družbe Isusove.
Dana 3. lipnja 1997. postao je koadjutor nadbiskupa Buenos Airesa, a smrću kardinala Quarracina 28. veljače 1998. preuzeo je službu nadbiskupa i primasa Argentine, ordinarija za vjernike istočnih obreda te Velikog kancelara Katoličkog sveučilišta. Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 21. veljače 2001., dodijelivši mu naslov crkve svetoga Roberta Bellarmina. U listopadu iste godine bio je zamjenik glavnog izvjestitelja na Desetoj redovnoj općoj skupštini Biskupske sinode.
Bio je jednostavan i veoma ljubljen pastir svoga naroda, često se vozio podzemnom željeznicom i autobusom, živio u stanu i sam si pripremao obroke jer se želio osjećati kao jedan od naroda.
Nakon ostavke Benedikta XVI., u konklavi je 13. ožujka 2013. izabran za papu i uzeo ime Franjo, želeći, poput svetoga Franje Asiškoga, prije svega brinuti o siromasima. Pojavivši se na loži bazilike svetoga Petra, rekao je:
„Braćo i sestre, dobra večer! I sada započinjemo ovaj put: biskup i narod. Put Crkve Rima koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama. Put bratstva, ljubavi i povjerenja među nama.“
Zatim, pognuvši glavu, zamolio je:
„Molite za mene Gospodina, da me blagoslovi: molitva naroda za njegova biskupa.“
Dana 19. ožujka, na svetkovinu svetoga Josipa, službeno je započeo svoju Petrovu službu.
Uvijek blizak malenima i odbačenima, odlučio je nastaviti stanovati u Domu svete Marte, kako bi ostao u doticaju s ljudima. Od prve Velikoga četvrtka želio je misu Večere Gospodnje slaviti izvan Vatikana — u zatvorima, prihvatilištima za osobe s invaliditetom, među ovisnicima. Svećenike je poticao da uvijek budu spremni dijeliti sakrament pomirenja, da imaju hrabrosti napustiti sakristije i tražiti izgubljene ovce, te da vrata crkava uvijek budu otvorena za sve koji traže susret s licem Boga Oca.
Neprestano se zalagao za dijalog s muslimanima i predstavnicima drugih religija, organizirajući molitvene susrete i potpisujući zajedničke deklaracije, poput Dokumenta o ljudskom bratstvu 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju s velikim imamom al-Tayyebom. Njegova ljubav prema siromašnima, starijima i djeci bila je vidljiva kroz ustanovljenje Svjetskoga dana siromaha, dana baka i djedova, te dana djece. Također je ustanovio Nedjelju Božje riječi.
Više nego ijedan prethodnik, proširio je Kardinalski zbor, sazvavši deset konzistorija i stvorivši 163 kardinala iz 73 zemlje, uključujući 23 zemlje koje dotad nisu imale kardinala. Sazvao je pet zasjedanja Biskupske sinode: tri redovne opće skupštine (o obitelji, mladima i sinodalnosti), izvanrednu o obitelji i posebnu za panamazijsku regiju.
U presudnim trenucima, kao tijekom izbijanja pandemije COVID-19, 27. ožujka 2020. sam je molio na pustome Trgu svetoga Petra, posvećujući molitvu cijelome svijetu. Zadnje godine njegova pontifikata obilježile su brojne molbe za mir, osobito zbog ratova u Ukrajini, Palestini, Izraelu, Libanonu i Mjanmaru.
Nakon desetodnevne hospitalizacije 2021., Franjo je 14. veljače 2025. ponovno bio hospitaliziran zbog obostrane upale pluća. Nakon povratka u Vatikan, proveo je posljednje tjedne u Domu svete Marte, i dalje predano vršeći Petrovu službu. Na Uskrs 20. travnja 2025., posljednji je put s lože bazilike svetoga Petra udijelio svečani blagoslov Urbi et Orbi.
Njegovo učiteljstvo bilo je iznimno plodno: svjedočio je skromnim i jednostavnim stilom, otvorenošću misiji, apostolskim žarom i milosrđem, boreći se protiv duhovne svjetovnosti. Glavne smjernice njegova pontifikata bile su sadržane u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.). Objavio je četiri enciklike: Lumen fidei (29. lipnja 2013.), Laudato si’ (24. svibnja 2015.), Fratelli tutti (3. listopada 2020.) i Dilexit nos (24. listopada 2024.). Promulgao je sedam apostolskih pobudnica, trideset i devet apostolskih konstitucija te brojne motu proprio spise, uključujući bule za proglašenje svetih godina. Proveo je reformu Rimske kurije apostolskom konstitucijom Praedicate Evangelium (19. ožujka 2022.).
Ostavio je svima veličanstveno svjedočanstvo čovječnosti, svetosti života i univerzalnoga očinstva.
TIJELO FRANJE, PAPE
ŽIVIO JE 88 GODINA, 4 MJESECA I 4 DANA
PREDVODIO JE SVETU CRKVU
12 GODINA, 1 MJESEC I 8 DANA.
„Neka zauvijek živiš u Kristu, Sveti Oče!“
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
