Hoće li pontifikat pape Franje otići u vječnost ili zaborav?

Među milijunima katoličkih vjernika koji su se ispovjedili tijekom preduskrsnih pobožnosti sigurno je mnogo onih koji su priznali da su barem jedanput zgriješili mišlju. Nekima od njih jedna osobito grešna misao postala je toliko uobičajena da su je čak dijelili i s nesvetim osobama izvan tijesnog prostora ispovjedaonice. Riječ je, naime, o pomisli da bi za Crkvu, za vjerničko stado i za njegove uniformirane pastire možda bilo bolje da liječnici rimske klinike Gemelli nisu uspješno liječili papu Franju i tako nakratko odgodili ispunjenje Božje volje. Vrlo je vjerojatno da je, doznavši za taj grijeh nekog od pripadnika svoje pastve, svećenik iza mrežice uzdahnuo jer i njega već dugo muči dvojba o tome treba li takvu pomisao ili želju uopće smatrati znakom podložnosti vragu ili tajanstvenom porukom o Božjoj brizi za sudbinu Crkve. A sad kad je objavljeno da je papa Franjo doista umro, takve su se dvojbe zasigurno pojačale.