Sve divizije pape Franje

Čuveno je bilo pitanje koje je, navodno, Josif Visarjonovič Staljin, taj strašni, paranoični i smrtonosni vođa antifašističkog svijeta, na konferenciji u Teheranu krajem studenoga 1943. postavio svome kolegi, drugom po redu antifašističkom kolosu Winstonu Churchillu: “Koliko divizija ima taj Papa?” Kao i u većini takvih slučajeva, taj povijesni apokrif možda se nije zasnovao na zbilji, nego je plod nečije mašte. Nikad se neće doznati čije. Ali pošto je rečenica toliko puta ponovljena, u međuvremenu je postala istinita. Istina legende, mita i anegdote, istina svete pripovijesti, istina vjerovanja, sve one obično nisu u skladu s povijesnom istinom, koja bi mogla proisteći iz istine zbilje, istine stvarnosti, tojest iz istine onog što se stvarno dogodilo. Ali apokrifna je legenda doista često istinitija od onoga što se stvarno dogodilo.

”Koliko divizija ima taj Papa?” pitanje je koje bi, u slučaju Eugenija Pacellija, zvanog Pio XII, ali i Hitlerov papa, moglo 1943. zazvati i sljedeće pitanje: Na čijoj se strani njegove divizije bore? Ili se na njega moglo odgovoriti i na drukčiji, vjerojatno istinitiji način: papa Pio XII nema ama baš nijedne divizije! Ali ne zato što njegova država još od križarskih ratova ne sakuplja vojsku, nego zato što je papa Pio XII u svom pontifikatu u zla doba izgubio moć vladanja, koja u njegovom slučaju proizlazi iz čvrstine moralnog stava i iz zastupanja temeljnih, a vrlo jasnih i svima razumljivih kršćanskih načela.

2. DIO: OD SVEĆENIŠTVA DO PAPINSTVA Papa Franjo - buntovnik i čovjek iz naroda: Iz crkve uklanjao luksuz, njegov odabir bio je šok

Osamdesetak godina kasnije, da je Staljin, ili bolje da su njegova ponešto mlađa i manje talentirana saveznička subraća u tumačenju svijeta, te ljudskih prava i života, narančasti kralj Donald Trump i kremaljski car i Super-patak Vladimir Putin postavila pitanje koliko divizija ima ovaj papa i na čijoj se strani bore njegove divizije, odgovor bi bio posve drukčiji. Papa Franjo iza sebe je imao golemu, čudesno brojnu i raznorodnu vojsku, kakve nikada nije bilo u cjelokupnoj povijesti kršćanstva. U nepunih dvanaest godina svoga pontifikata sabrao ju je i sazvao sa svih strana. U toj su vojsci bili milijuni katolika, naročito onih koji su prethodno bili prilično demoralizirani, ili su bili na granici da odustanu od svoje vjere. Uz njih išli su i milijuni kršćana svih denominacija, a onda još i milijuni onih koji u sebi nisu otkrili dar ni talent vjere, nego su bili ateisti, agnostici, ljudi duša opustošenih kapitalizmom, ljudi odlučni da u te svoje puste duše prihvate neko dobro i nadu. U vojsci pape Franje i u njegovim divizijama bili su zatim milijuni inovjernih. Sakupljeni sa svih strana, predvođeni vlastitim vjerskim vođama, često s iskustvom prethodnih nepravdi koje su im činjene od dominantno kršćanskog svijeta, oni su također bili divizije pape Franje. Njegova vojska u ovom je vremenu bila brojnija od svih drugih vojski svijeta zajedno. A nastupala je mimo politike, ali posve u skladu s jasnim i svima razumljivim kršćanskim načelima. Franjina vjera, koja je onda bivala vjerom Franjine vojske, bila je krajnje jednostavna. Ubitačno jednostavna po sve njezine neprijatelje. U njoj nije bilo iznevjeravanja. Ali je bilo nečega drugog, veoma važnog: Franjo je bio čovjek snažne imaginacije, bio je čovjek knjige i književnosti, koji je jasno lučio što je u tekstu pljeva vremena, a što je njegova bit. Sve što u svetim pripovijestima njegove vjere nije bilo od čovjeka, ovakvog kakav on danas jest, od ljubavi Božanske i ljudske, i od neporecivog bratstva čovječanstva, sve što je u svetim pripovijestima izmicalo temeljnim načelima kršćanstva, jer je naprosto prikazivalo zbilju neke vrlo davne i mitološke prošlosti, za Franju bi prestajalo da važi. Umio je boriti se i izboriti s onima koji su iz Biblije znali uzeti samo okrutnost, isključivost, ratobornost, vojničku poslušnost, ili samo ono crno i mračno iz velike knjige koja je revolucionirala čovječanstvo. Revolucija bez načela je, međutim, teror. Papa Franjo držao se načela. On je, čini se, vjerovao u Boga i u milost. Vjerovao je, možda, i u to da će Božju milost zaslužiti onaj tko bude imao milosti prema ljudima.

One večeri kada se prikazao na prozoru našega svijeta, Franjo je rekao: dobravečer! Obratio se, dakle, svima jednako. I sljedećih je skoro dvanaest godina bio čuvar takvog zajedništva i jednakosti. Došao je na mjesto čovjeka koji je prethodno bio papa, a nije umro prije nego što će on doći. Bila je to jedinstvena, neobična situacija. Njegov je prethodnik bio čovjek institucije, procedure i ceremonijala. I samim tim je bio mnogo, mnogo bliži Franjinim neprijateljima i protivnicima svih vrsta. To je u dijelove Crkve u Hrvata, naročito u crkveni i procrkveni tisak i nakladništvo, unijelo specifične, vrlo balkanske oblike neposluha i bunta. Govorili su i pisali o dvojici papa, pa su i preferirali tog jednog, koji više nije bio papa. U jednom njima bliskom hrvatskom naci-fašističkom tjedniku, onom u kojem je Kolinda svojedobno najavila svoju predsjedničku kandidaturu, na naslovnici objavljena je fotografija pape Franje s natpisom: Antikrist! Hrvatske crkvene novine nisu se protiv toga pobunile. Nisu se pobunili biskupi. Naci-fašistički tjednik ostao im je draga i prijateljska platforma. Tako su i bolovanje pape Franje ispraćali gotovo posve zainteresirano. Nismo slušali o hrvatskim misama za papino ozdravljenje, a dobro se, primjerice, sjećamo kako je to bilo u vrijeme bolovanja pape Ivana Pavla Drugog. Držali su se, 

Bože mi prosti, kao da to i nije njihov papa, ili kao da im je nametnut. Od koga nametnut? Vjerojatno od Boga, ako je vjerovati u svete procedure.

UZROK SMRTI Novi detalji: Papa Franjo je preminuo od moždanog udara?

Smrću pape Franje zacijelo je završila jedna neobična epoha. Što nakon nje slijedi, uskoro ćemo znati. Od toga što slijedi ovisi i sudbina te velike Franjine vojske, svih tih njegovih divizija, koje su na položajima širom svijeta. U samo nekoliko dana ili tjedana nakon konklave ta bi vojska mogla biti raspuštena i trajno demobilizirana. Mogla bi, što je od toga važnije, biti i trajno demoralizirana. I pasti bi mogli njezini položaji u Ukrajini i Palestini, ali i pred bračnim i izvanbračnim posteljama katolika i nekatolika diljem svijeta. Mogli bi pasti položaji Franjine vojske u rovovima oko istospolnih ljubavnih kraljevstava, oko kosookih, crnih i obespravljenih. Mogli bi pasti položaji Franjine vojske oko svih stranaca ovoga svijeta, koje je tako usrdno spominjao u ovogodišnjim uskršnjim meditacijama.

Dogodi li se to, nestat će svih Papinih divizija, nestat će njegove velike vojske, te će, na neki način nestati i čovječanstva kao jedinstvenog pojma. Papa Franjo je, nismo to napomenuti, a trebali bismo svakako, držao na čvrstom okupu čovječanstvo. On jedini! I za njim vojska od nekoliko milijardi ljudi, raspoređenih u Papine divizije. Dogodi li se da nakon Franje na Petrovu stolicu - a ne stolac, kao što bi neki rekli, jer Petrova stolica ima naslon! - dođe netko od onih iz suprotnoga tabora, a sva je prilika da će doći, jer je suprotni tabor uvijek i posvuda veći i brojniji, Staljinovo pitanje iz 1943. bit će sumorno aktualno. Doista, dogodi li se to, ne samo da papa više neće imati svojih divizija, nego će opet biti sluga zlih i okrutnih ratovođa: narančastog kralja i njegova prilježnika i podložnika Superpatka! I to bi u određenom smislu moglo predstavljati i kraj onog kršćanstva koje se tisućama godina pokušavalo zasnovati na vlastitim temeljnim načelima, Kraj kršćanstva pape Franje. Vrijeme kada bi na svakom križu mogle izrasti te strašne kuke.

Papa Franjo dao se lako voljeti. Nije za tu ljubav trebalo ni previše pameti, a ni mnogo znanja. Da bi se voljelo papu Franju, nije se morala poznavati nijedna kršćanska molitva. Znači li to da je Franjo vladao pomoću kulta ličnosti i da je to, kako govore fašistoidni njegovi neprijatelji, bilo papinstvo bez Boga? Naravno da ne znači, jer kršćanski Bog nije u riječima konvencionalne i napamet naučene molitve. Bog je u srcu i u onih nekoliko lako shvatljivih načela, s kojima bi bilo lako živjeti kada bi čovjek pristao biti dobar.