Kao nadbiskup, Bergoglio je posebnu pažnju posvetio siromašnima. Povećao je prisutnost Crkve u sirotinjskim četvrtima Buenos Airesa, zbog čega je i dobio nadimak "Biskup sirotinje"... Luksuz nikad nije volio...
2. DIO: OD SVEĆENIŠTVA DO PAPINSTVA
Papa Franjo - buntovnik i čovjek iz naroda: Iz crkve uklanjao luksuz, njegov odabir bio je šok
Čitanje članka:
7
min
"Ne možemo biti pastiri zatvoreni u palačama. Isus nas nije učio da budemo kraljevi, već sluge", ponavljao je kolegama kao mladi svećenik Jorge Mario Bergoglio. Došao je iz siromašne obitelji, skromnost je nešto što ga je oduvijek krasilo, luksuz, u kojem je mogao uživati da je htio, oduvijek je odbacivao...
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:15
Rođen je u radničkoj obitelji u predgrađu Buenos Airesa. Kao dječak bio je nestašan, razigran, jedna časna sestra koja ga je podučavala čak ga je nazvala malenim vragolanom. Bio je veselo i razigrano dijete, puno empatije, uvijek spremno pomoći, uvijek spremno staviti tuđe interese ispred svojih. Završio je srednju školu za laboratorijskog tehničara, radio je kao laborant, neko vrijeme i kao i izbacivač u noćnim klubovima, zaljubljivao se u djevojke...
Ali onda je osjetio poziv. Prvi put to je bilo kad je kao 17-godišnjak išao na zabavu. Odjednom ga je nešto privuklo da uđe u crkvu i ispovijedi se. Ulazak u svećenički red ostao mu je na pameti i idućih godina, a napokon je prelomio s odlukom kao 21-godišnjak. Završio je tad u bolnici zbog teške upale pluća, život mu je visio o koncu, doktori su mu morali ukloniti dio plućnog krila. Imao je tad puno vremena za razmišljanje o životu i Bogu, o svojoj budućnosti...
Kad se napokon oporavio, a potrajalo je to neko vrijeme, u njemu više nije bilo dvojbe. Postat će svećenik. Isusovcima se pridružio 1958. godine, odlazi na studij u Čileu, po povratku u Argentinu stječe licencijat iz filozofije.
'Ta me djevojka oborila s nogu'
Za vrijeme boravka u sjemeništu opet su mu se po glavi 'motale' djevojke. Priznao je kako ga je fascinirala jedna mlada dama koju je upoznao na vjenčanju svojeg ujca, kako zbog nje nije mogao razmišljati kako treba. Ali ipak je, kako je ispričao, znao da je svećenički život za njega.
- Kada sam bio u sjemeništu, očarala me djevojka koju sam upoznao na vjenčanju svog ujaka. Iznenadila me njezina ljepota, njezina intelektualna briljantnost... i, iskreno, potpuno me oborila s nogu. Dugo sam razmišljao o njoj, stalno mi je bila u mislima. Kada sam se nakon vjenčanja vratio u sjemenište, nisam mogao moliti više od tjedan dana, jer bi mi se, čim bih pokušao, u mislima pojavila ta djevojka. Morao sam ponovno promisliti o tome što radim. Još sam bio slobodan jer sam bio samo sjemeništarac, mogao sam se jednostavno vratiti kući i to bi bilo to. Morao sam ponovno razmisliti o svom izboru. I ponovno sam izabrao – ili, bolje rečeno, pustio sam da budem izabran – za put svećeništva. Bilo bi nenormalno da se takve stvari ne događaju. Kada se to dogodi, čovjek se mora ponovno orijentirati. Ili ponovno bira svećenički poziv ili kaže: „Ne, ono što osjećam je predivno. Bojim se da kasnije neću moći ostati vjeran svom zavjetu, pa zato napuštam sjemenište.“ Kada se nešto takvo dogodi nekom sjemeništarcu, pomažem mu da u miru ode i postane dobar kršćanin, umjesto da ostane i postane loš svećenik. U Zapadnoj Crkvi, kojoj i ja pripadam, svećenici ne mogu biti oženjeni, za razliku od svećenika u bizantskoj, ukrajinskoj, ruskoj ili grčkoj katoličkoj crkvi. U tim crkvama svećenici mogu stupiti u brak, ali biskupi moraju biti celibatarci. I oni su vrlo dobri svećenici. Ponekad se našalim s njima i kažem im da su uz suprugu dobili i punicu kao dio paketa - kazao je Franjo za katolički portal Aletia godinu dana prije nego što će postati papa.
Posvećuje se potom pedagoškom radu, od 1964. do 1966. godine predavao je književnost i filozofiju, prvo u Santa Feu, kasnije i u Buenos Airesu.
Odmah je postao omiljen među studentima i vjernicima. Njegova sposobnost slušanja i razumijevanja ljudi bila je nevjerojatna. "Vjera bez djela je mrtva," često je govorio.
- Bio je strog prema nama, ali jako pravedan - govorili su njegovi učenici iz tog vremena.
Mali stan, javni prijevoz, sam svoj kuhar
Dana 13. prosinca 1969. godine, samo četiri dana prije svojeg 33. rođendana, Jorge Bergoglio postaje otac Bergoglio.Zaredio ga je nadbiskup Ramón José Castellan. Studij teologije završio je 1970. godine.
Neko vrijeme proveo je u Španjolskoj, a po povratku u domovinu, mladi i relativno nepoznati svećenik, koji je 'kasno' ušao u cijeli taj svijet, postao je provincijalnim poglavarom Družbe Isusove u Argentini. Šest godina bio je na toj funkciji, nakon toga odlazi u Njemačku završiti disertaciju, zatim i u Irsku usavršiti jezik... Vraća se u domovinu.
Bila su to teška vremena za Argentinu, država je bila pod vojnom diktaturom, a crkva se našla u nezavidnoj situaciji.
Bergoglio je tijekom diktature zaštitio mnoge ljude od progona, ali je kasnije optužen da nije učinio dovoljno. Da ga nije bilo briga. Dvojica svećenika iz njegovog reda, Orlanda Yoria i Francisca Jalicsa, bila su oteta i mučena, a neki su ga kasnije optuživali da ih je napustio. Kasnije je sve negirao, a mnogi svjedoci potvrdili su da je tajno pomagao ljudima da pobjegnu od režima.
Nakon što je diktatura pala, nastavio je služiti u Crkvi te je 1998. godine postao nadbiskup Buenos Airesa. Bio je poznat po jednostavnom načinu života, umjesto u nadbiskupskoj palači, živio je u malom stanu, vozio se javnim prijevozom i sam si kuhao.
Njegove propovijedi bile su izravne i moćne. "Crkva ne smije biti zatvorena u sebe – mora izaći na ulice i pomagati ljudima," često je govorio.
Kao nadbiskup, Bergoglio je posebnu pažnju posvetio siromašnima i marginaliziranima. Povećao je prisutnost Crkve u sirotinjskim četvrtima Buenos Airesa, udvostručivši broj svećenika koji tamo djeluju, zbog čega je i dobio nadimak "Biskup sirotinje".
'Čovjek koji hoda s nama'
"Bio je čovjek koji je hodao s nama. Mogli ste mu prići na ulici, razgovarati s njim, i znali ste da vas sluša.", kazao je jedan vjernik iz Buenos Airesa.
Bergoglio je bio posebno posvećen radu s mladima i obiteljima. Vodio je pastoralne projekte kako bi pomogao ljudima u siromašnim četvrtima Buenos Airesa, a znao je osobno pripremati obroke i ispovijedati beskućnike.
Na početku svojeg mandata, odmah je prodao bankovne udjele nadbiskupije i prebacio njezine račune u redovne međunarodne banke.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 2001. godine. Ni to ga nije promijenilo. Nastavio je po svome. Kao kardinal, bio je poznat po jednostavnosti i neustrašivosti u osudi nepravde. Glasno je kritizirao korumpirane političare, pohlepu i nejednakost.
Kad je 2005. godine preminuo papa Ivan Pavao II, Franju se već tada spominjalo kao potencijalnog nasljednika. Ipak, odabran je Nijemac Joseph Ratzinger. Navodno nije ni htio postati papom tad, iako je, procurile su informacije, navodno bio jako blizu da on sjedne na Petrovu stolicu. Prema neslužbenim izvorima, Bergoglio je u prvih nekoliko krugova glasanja dobio značajan broj glasova- navodno i do 40, što ga je činilo drugoplasiranim iza Ratzingera. Međutim, kako je konklava odmicala, Bergoglio je, navodno, pisali su talijanski novinari koji prate Vatikan, iz osobne skromnosti, zamolio svoje podržavatelje da preusmjere glasove na Ratzingera kako bi omogućili brži izbor pape i osigurali jedinstvo Crkve.
Jedan njegov kolega kazao je kako je Franji, tad još Jorgeu, draže biti sa svojim narodom nego u Rimu.
Netko drugačiji - outsider
Nakon toga Jorge Mario Bergoglio nastavio je službu kao nadbiskup Buenos Airesa i predsjednik Argentinske biskupske konferencije, ali i postao jedno od istaknutijih lica unutar Katoličke crkve na globalnoj razini. Iako je bio poznat po svojoj skromnosti, pastoralnoj predanosti siromašnima i naglasku na socijalnoj pravdi, ovo razdoblje obilježile su i njegove rastuće nesuglasice s Vatikanom. Nije im se baš 'preko bare' dopadalo sve što Bergoglio promovira. Ali njega to nije diralo. Nastavio je po svome, opravdao nadimak 'Papa buntovnik'. Prodao je crkvene limuzine, nastavio se fokusirati na odbačene i siromašne, svima je pružao ruku, za njega su svi jednaki.
Godine su prolazile, a u veljači 2013. godine, šok iz Vatikana! Benedikt je iznenada objavio svoju ostavku, postavši prvi papa u gotovo 600 godina koji je to učinio.
Bergoglio nije smatran favoritom za nasljednika Benedikta, ali je uživao ugled među kardinalima bio velik zbog njegove skromnosti i karizme. Kada je konklava započela u ožujku 2013., očekivalo se da će novi papa doći iz kruga tradicionalnih favorita... Kladionice su najveće šanse davali Talijanu Angelu Scoli, Kanađaninu Marcu Ouelletu, neki su smatrali kako će papa postati Peter Turkson iz Gane, neki su kao favorita vidjela američkog kardinala Seana O'Malleyja... Nikako Bergoglio.
Uostalom, Bergoglia nikad nije zanimala ta cijela birokracija, nije bio blizu centrima moći u Vatikanu. Ali kardinali su, očito je, htjeli nekog dijametralno suprotnog od Benedikta. Svjež početak. Izbor je pao na Argentinca.
Dana 13. ožujka 2013., Jorge Mario Bergoglio izabran je za 266. papu Katoličke crkve, uzevši ime Franjo – po svetom Franji Asiškom, zaštitniku siromašnih..
Od prvog dana, papa Franjo je pokazao da želi modernizirati Crkvu. Kritizirao je kapitalizam, pozvao na veću pomoć migrantima, zalagao se za očuvanje okoliša i otvoreno govorio o LGBT zajednici. Zbog toga su ga konzervativci napadali, nazivajući ga čak i komunistom. No, on se ne obazire na kritike.
"Crkva mora biti poput poljske bolnice – otvorena za sve," ponavljao je stalno papa Franjo.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
