Zašto se Grmoja otvoreno ruga podizanju spomenika za umrle od pandemije koronavirusa?

U principu, političarima se može tolerirati, čak i oprostiti, njihova politička fiksancija, određena ideološka krutost, svjetonazorska zadrtost koju projiciraju kroz svoje programe, djelovanje, javne izjave.

Ali ne može im se oprostiti ljudska bezosjećajnost.

Naročito kad ona dolazi od jednog od ključnih aktera konzervativne i klerikalne stranke izrasle na kršćanskim načelima koja se proteklih godina promovirala kao lučonoša političkog morala i kršćanske etike.

Nikola Grmoja komentirao je najavu izgradnje spomenika preminulima od koronavirusa ispred Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" u Zagrebu, s ugraviranim tekstom "U sjećanje na sve preminule od posljedica bolesti COVID-19 u pandemiji 2020. - 2023. Grad Zagreb".

"Morbidna ideja"

"Kakva morbidna i bolesna ideja Tomislava Tomaševića i Branka Kolarića", poručio je Grmoja. "Spomenik preminulima od korone među kojima su većinom ljudi podmakle dobi i sa drugim zdravstvenim problemima".

"Hoće li krenuti u podizanje spomenika svim umrlim od raka, srčanog i moždanog udara?!", zahuktao se Grmoja. "Hoćemo li dobiti spomenik svim psihički stradalim zbog korona mjera ili svima koji danas trpe zbog inflacije koja je uzrokovana korona zatvaranjima i prekomjernim tiskanjem novca?!".

Ovakvo otvoreno i brutalno izrugivanje umrlima, žrtvama globalne pandemije koja je u Hrvatskoj u tri godine odnijela više života nego Domovinski rat, još nije zabilježeno na političkoj sceni. 

Uvreda obiteljima

Možda neki ovako razmišljaju, možda se o tome govori u privatnim krugovima, možda se nekome podizanje spomenika doista čini kao besmislica i pretjerivanje, pa i politička manipulacija u pripremama za lokalne izbore, ali objaviti to javno, istinski je bezobrazluk, pa i uvreda svima koji su izgubili članove obitelji.

Grmoja sugerira da su žrtve korone "većinom ljudi podmakle dobi i sa drugim zdravstvenim problemima", što znači da bi ionako umrli, pa stoga nema smisla obilježavati njihovu smrt. To što nisu umrli dok se nisu zarazili koronavirusom, zajedno s mnogima koji su umrli u mlađoj dobi i bez značajnih komorbiditeta, mnogi od njih necijepljeni, Nikoli Grmoji nije bitno.

Niti mu se uklapa u njegov politički narativ.

No čak i da su svi oni umrli od kroničnih bolesti, a ne od korone, lider kršćanske, konzervativne i duboko moralne stranke, mogao bi makar u ovom slučaju iskazati bazično ljudsko suosjećanje. 

Ali Grmoja se nije mogao odmaknuti od političke fiksacije.

Prkosio mjerama

U tri godine slulžbenog trajanja pandemije u Hrvatskoj je bilo 1,2 milijuna oboljelih, preminulo je više od 18 tisuća ljudi, a u tom periodu umrlo je 12 posto više hrvatskih građana nego što je to bilo u prethodnom petogodišnjem razdoblju.

Što znači da su umirali i oni koji nisu, po Grmoji, trebali umrijeti.

A to je bio period u kojem je Nikola Grmoja, zajedno sa svojom strankom i uz sekundiranje predsjednika Zorana Milanovića, prkosio pandemijskim mjerama, nošenju zaštitnih maski, testiranjima, potvrdama, cijepljenju, pa čak se stavio na čelo antivakserskog pokreta koji je koronavirus proglasio svjetskom zavjerom i metodom kontroliranja građana.

Ta antivakserska histerija prenijela se i na neke pojedince koji su planirali terorističke napade na sve koji su upozoravali na koronu i pozivali na cijepljenje, od politike, preko znanstvenika i liječnika, do novinara.

Zokijev "karijes"

U tom periodu, dok je Grmoja koristio koronu za borbu protiv HDZ-a, Hrvatska je bilježila najveću stopu smrtnosti u EU, kao i najnižu stopu procijepljenosti građana. Prema izjavama mnogih liječnika, čak i ravnatelja bolnica, umirali su pacijenti kojima njihova djeca nisu dozvoljavala da se cijepe, kao što su se namjerno organizirali korona partyji i kršile mjere zaštite od virusa.

Virusa koje je predsjednik Milanović usporedio s "karijesom".

Jesu li ljudi umirali zato što su bili stari i bolesni ili je visoka smrtnost bila posljedica neuspješnosti Vladinih mjera ili su pak umirali zato što su slijedili Grmoju i Mostovce i prkosili tim mjerama, u konačnici nije toliko bitno. Ljudski životi izgubljeni su u periodu svjetske pandemije.

I prema njima Grmoja mora imati poštovanja, jer je on bio glas koji je u to vrijeme širio vlastitu političku propagandu.

Protivljenjem Covid mjerama, cjepivu protiv koronavirusa, kao i relativiziranjem opasnosti od pandemije, Grmoja je - među mnogim drugim glasovima u javnosti - izložio opasnosti one koji su mu vjerovali, slušali ga i slijedili. 

Je li se zapitao koliko je među žrtvama koorne bilo onih koji su slušali upravo Grmoju i njegove Mostovce?

Propale mjere

Spomenikom se želi očuvati uspomenu na žrtve pandemije, no ako netko želi, može u tom spomeniku vidjeti i rezultat propalih pandemijskih mjera, rezultat političke propagande, posljedicu neobrazovanosti društva ili podložnosti teorijama zavjere.

Može Grmoja kritizirati gradonačelnika Zagreba i šefa zagrebačkog SDP-a Kolarića da podizanjem spomenika žele osvojiti simpatije birača uoči lokalnih izbora.

Ali ne smije se rugati tim žrtvama i relativizirati njihovu smrt.

Ne smije omalovažavati smrt svakog oboljelog, samo zato što bi, kako aludira Grmoja, ionako umro od starosti ili bolesti. Ili sarkastično pitati "hoće li krenuti u podizanje spomenika svim umrlim od raka, srčanog i moždanog udara". 

Možda, ako bi to bilo upozorenje da Hrvatska ne čini dovoljno na prevenciji ili liječenju tih bolesti, kao i zaštiti vlastitih građana.

Grmoja se pita "hoćemo li dobiti spomenik svim psihički stradalim zbog korona mjera". Mnogo je psihički stradalih bilo i zbog dva uzastopna potresa u Zagrebu. Možda im se ne treba dizati spomenik, ali treba o tome govoriti i na to skrenuti pažnju. 

A podizanje spomenika jedan je od načina, ne samo očuvanja uspomene na umrle, već i upozorenja na ono što bi moglo ponovno doći, možda u još razornijem obliku.