VIDEO Joci mještani kupili konja i dali mu 700 eura. Novac nije uzeo, darovao ga rukometašici

Kad mu je prije mjesec dana uginuo konj Sokol, jedino što je u životu imao, Jovo Petrović Joco (70) danima je plakao od tuge. Osim što je Sokol bio njegov vjerni i poslušni prijatelj 13 godina, bio mu je i partner u poslu od kojega je Joco živio. Kao i većina Roma koji žive u Bistrincima nedaleko od Belišća, Joco preživljava od prikupljanja sekundarnih sirovina, ali i činjenice da dragovoljno pomaže ljudima u selidbama, košnji oko kuće, čišćenju dvorišta i svega što je potrebno, a oni mu zauzvrat daju nešto novca. Joco je zbog svoje dobrote i blagosti postao svojevrsni zaštitni znak Bistrinaca. Kad su mještani Bistrinaca i Valpovštine saznali da je Joci uginuo Sokol, pokrenuli su inicijativu da se Joci kupi novi konj.

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

04:36

Dobri ljudi udružili su se i kupili konja Jovi Petroviću, zvanom Joco | Video: 24sata/Davor Javorović/PIXSELL

- Da je Sokol uginuo saznali smo preko veterinarske tehničarke Eve Kalkan-Delić, koja radi u valpovačkoj Veterinarskoj stanici. Joco je plačući došao prijaviti uginuće svoga Sokola. Veterinari su izvršili pregled životinje i Joco je sve to uredno platio. Bilo mu je toliko teško oprostiti se od svog prijatelja da je od tuge čak pao u nesvijest u stanici. Preko društvenih mreža proširili smo vijest o Joci i akciji sakupljanja novca za kupnju novoga konja. Postavili smo posebne kutije za to na nekoliko lokacija gdje su ljudi samostalno donirali koliko god su htjeli. U samo sedam dana sakupljeno je više od 4000 eura, a to dovoljno govori o kakvom je čovjeku riječ”, govori nam Ines Vučković-Dizdar, koja je preko svojega Facebook profila pozvala sve na akciju.

Novac su donirali svi koji znaju Jocu, od učitelja, članova gradske uprave, roditelja, djece, malih i velikih poduzetnika, jer “čika Jocu”, kako ga svi zovu, svi poštuju i cijene. Posebno ga vole djeca jer bi provodio satima s njima, učeći ih jahati na Sokolu. Kad bi Joci netko dao jabuku, on bi je dao Sokolu.

- Taj je konj bio savršen. Sve je znao i razumio. Samo što nije pričao. On nije znao za šibu. Nikad na njega nisam vikao, a kupio sam ga kad je imao sedam godina - govori sa suzama Joco pokazujući veliku fotografiju sebe i Sokola koju drži uramljenu u trošnoj sobici.

“Skupili smo i više novca nego što je bilo potrebno, ali smo odlučili kupiti mu i sijena i zobi, dati mu ostatak novca da ima. Ispostavilo se da je najveći problem bio naći odgovarajućeg konja za Jocu. Trebao nam je neki koji je miran, poslušan, koji je navikao na pravoga gazdu, na zaprežna kola, a da nije ni prestar ni premlad. Javljali su se ljudi koji su Joci željeli i pokloniti konja, ali ni jedan nije bio za njega. Jednom smo Jocu poveli da pogleda konja koji nam se činio odgovarajući. Joco se obukao svečano, košulja, sako, čiste hlače, kao da ide posvojiti dijete, a ne po konja. Silno se razočarao kad je čuo da mu gazda ne želi prodati konja jer je Rom”, govori nam Ines. Nasreću, svi oni koji su darovali novac za Jocina novoga konja držali su se stare romske poslovice: “Tko je Cigi konja kupov’o, imao je para i sreće cijeli život”. Na kraju su pronašli odgovarajuću lipicanku u Graduštu i dovezli je u Bistrince Joci pred kuću. Okupila se cijela mahala oko konja, došli su na “aldomaš”, kolače i sokove, koje su donatorke kupile da proslave Jocinu lipicanku. Joco, šokiran prizorom, nije znao bi li došao ili otišao od sreće. Rekli su mu da se zove Tara.

Joco nije htio uzeti ostatak novca koji je ostao od kupnje konja, 700 eura, nego je taj novac odlučio darovati talentiranoj djevojčici iz Rukometnog kluba Valpovka, čija obitelj nije imala novca da je pošalju u rukometni kamp, na zadnji krug selekcije za rukometnu reprezentaciju. I tako je krug sreće i humanosti zatvoren.