Ubijen u rodnoj Ilači: 'Prošao je cijeli život otkad nema moga Pave, sada bi uživao u unučadi'

Sjećam se dana kad je došao s ovom slikom. U šali sam mu rekla: ‘Stari, baš si lijepo ispao na ovoj slici; nju ću ti staviti na grob kad umreš’. Nasmijali smo se. A, evo, sad će ta slika biti na grobu, ako ga ikad nađemo, tužno nam je rekla Ana Čurčinac (69) milujući crno-bijelu fotografiju supruga Pave Čurčinca, koji se još vodi kao nestali branitelj Domovinskog rata.

Kad je ubijen u rodnoj Ilači, imao je 40 godina.

Ana i Pavo znaju se od djetinjstva. Živjeli su u Ilači, on s jedne strane ulice, ona s druge. Kad su se zaljubili i vjenčali, ostali su živjeti u selu. Pavo je radio u Vodoprivredi, Ana je brinula o djeci. Imaju ih troje: najstariju Josipu, Stjepana i Ivanu. Da je živ, danas bi šestero unučadi imalo djeda.

Ilača je mjesto uz granicu za Srbijom u kojem je prije rata živjelo nešto Srba, no svi su bili u dobrim odnosima. Previranja su u Ilači počela već u proljeće 1991. Svako malo im se kroz selo provezao tenk ili transporter, koji su dolazili iz Srbije, iz Šida, te išli u Orolik i Mirkovce. A onda je početkom rujna pao Berak i selima okolo zavladala je panika.

- Pavo je rekao da djecu moram odvesti na sigurno. To su učinili i drugi u selu. Svuda uokolo bili su četnici, naoružani, skriveni po kukuruzima i kanalima. Naši su branitelji svima naredili da sjednu u aute i na traktore te da krenu prema Nijemcima. Bježali smo preko njiva, pokupili smo što smo stigli. Došli smo u Nijemce, a i tamo pucanje, pa svi opet u traktore i prikolice pa brže-bolje za Vrbanju. Zadnji put sam vidjela muža 23. rujna, kad sam došla u Ilaču traktorom preko njiva s par drugih mještana. U selu je bilo tiho. Ušla sam u kuću iz bašće. Pavo je bio kod kuće. Rekla sam mu da sam došla vidjeti što se događa i pitala šta da radim, da idem po djecu i da se vratimo kući... On je rekao da odem po djecu. Mi opet sjeli u traktor i otišli za Nijemce. No kad smo htjeli nazad, svi putovi prema Ilači bili su zatvoreni. Vojska nije nikog puštala. Tog su dana već dva dečka iz Ilače poginula na izlasku iz Nijemaca - kaže Ana, kojoj su u selu ostali mama, ujne i ujaci. Ali i muž Pavo, kojeg više nikad nije vidjela ni čula.

Napad na Ilaču bio je 24. rujna. U selu su ostali stari ljudi koji nisu htjeli otići i branitelji. Četnici i vojska JNA upali su u selo sa svih strana, i iz Srbije. Tenkovi su ušli i stali na cestu. Pucali su po kućama. Naši ljudi nisu mogli drugo nego razbježati se po poljskim putovima.

- Pavo, njegova dva brata i još neki izašli su kukuruznim putovima do Vukovara. U selu su već uništili puno kuća i nije bilo skloništa. No onda je netko rekao da se u selo treba vratiti. Ljuta sam i dan danas što ih je Pavo poslušao i pošao s njima. Njegov brat je prvi krenuo, a onda i cijela grupa. Čim su došli, uhvatili su ih; Pavu, naše susjede Stanka i Đuku te još jednog. To je vidio naš komšija Miloš i pokušao im je pomoći. Govorio je četnicima da ih puste, da ih on zna cijeli život, da oni nisu pucali, da nisu krivi... Pavo je uspio, prije nego što su ga uhvatili, baciti pušku koju je nosio, da ga ne vide s njom - priča Ana sve ono što je doznala od preživjelih sumještana toga kobnog dana.

- Stajali su na ulici, ispred jedne kuće. Dok su ih četnici držali na nišanu, oni su kumili, molili, ‘pa nemojte nas’, Pavo je govorio da ima troje djece i šta će oni bez njega, natezali se s njima, i dok je to sve trajalo, Stanko je iskoristio trenutak nepažnje i odletio u prvo dvorište, zatvorio kapiju i bjež’ preko polja. Zbog toga su četnici poludjeli i odmah ubili Đuku i Pavu. Da Stanko nije pobjegao, možda bi se i izvukli. Miloš je ostao živ i to je sve, godinama kasnije, ispričao mojoj mami, ali nije rekao gdje su Pavo i Đuka pokopani - kaže Ana, koja je već idući dan saznala da joj je muž ubijen.

Nakon nekog vremena odlazi s djecom u progonstvo u Zagreb pa u Opatiju.

- Imali smo dvije svadbe, pričesti, krizme... Moraš živjeti dalje, a sve te nešto guši, zaustavlja, priječi ti da normalno živiš jer njega nema - dodaje Ana, koja je i sama, proteklih godina, četiri puta izbjegla smrt: dva karcinoma, operacija srca, izljev krvi u pluća. Gutala je, kaže, sav taj jad i očaj.

- Godinama sam hodala po ekshumacijama ne bih li ga pronašla. Uvjerena sam da je i dalje negdje u selu jer sam čula od ljudi koji su ostali u okupiranom selu da su Pavu i Đuku ubili, a potom prevezli na kraj sela do predjela koji smo mi zvali ‘rupače’. To su provalije duboke desetak i više metara nastale iskapanjem gline. Mislim da četnici nisu znali što bi s njihovim tijelima i bacili su ih u te rupače. One su nakon rata zatrpane građevinskim materijalom od srušenih kuća. Ako su tamo bačeni, teško da ćemo ikada doći do njegovih kostiju - kaže Ana i dodaje kako su i svekrva i Pavin brat umrli.

I ona bi, kaže, sad već kupila grobno mjesto za sebe i Pavu, da ga pokopa pored sebe ako ga pronađu.

- Prošao je cijeli jedan život otkad ga nema - dodaje tiho.