Tko je Luka Cindrić? 'Dinamu sam zabio četiri gola. Nije ni završilo, zvali su iz Maksimira'

Uvijek je bilo onih koji nisu vjerovali u mene. Vjerojatno je tome razlog bila moja visina, jer to sam više puta čuo, ali daleko od toga da me to obeshrabrilo, dapače. Ja sam u srcu sportaš i nikad se ne predajem, govorio je Luka Cindrić (31), jedan od najboljih hrvatskih rukometaša i ponos njegova Ogulina, gdje ga obožavaju i gdje je sve počelo.

Pokretanje videa...

00:10

- Sasvim konkretno, sve je počelo za ovim stolom - govorio nam je nam Miro Kojčin (59), prvi Cindrićev trener i jedan od osnivač ogulinskog rukometnoga kluba.

- Nas četvero rukometnih zaljubljenika, među kojima i Lukin otac Dražen, koji je bio pomoćni trener, te tajnik i tajnica, 2002. godine osnovali smo rukometnu školu Ogulin. Svi mi bili smo prijatelji i susjedi, a u prvoj generaciji dječaka bio je i Luka Cindrić - govorio je Miro.

U njegovu gradu Luku ne vole samo zbog toga zato što je sjajan rukometaš, najuspješniji sportaš kojeg je Ogulin ikad imao, nego i zato što je ostao skroman, pristupačan... Nikad se nije ponašao kao velika zvijezda. Samo jedna u nizu priča koje to potvrđuju datira iz 2015. godine.

Kad je prelazio iz Metalurga u Vardar, šest mjeseci nije imao pravo nastupa za novi klub pa je vrijeme “ubijao” u svome gradu. Trenirao je s Ogulinom, za koji su igrali uglavnom tinejdžeri. Cindrić, tad već poznati rukometaš, uredno je nakon treninga vozio mlađe suigrače kući, ali ne samo njih. Čak je i čistačicu koja je radila u dvorani čekao da završi s poslom pa bi i nju odvezao kući. Za džeparac bi znao zaraditi radeći na parkingu.

'Bio je vrhunski nogometaš'

- To je bilo najteže razdoblje u mojoj karijeri. Emocije su bile pomiješane i zapravo sam razmišljao je li ovo sport za mene. Ništa nisam bio kriv, a nisam bio u mogućnosti igrati rukomet - priznao je jednom prilikom.

I baš zbog takvih stvari u Ogulinu vole Luku, zato organiziraju autobuse kojima idu na njegove utakmice.

- Igrači poput njega rijetko se rađaju. Možeš djecu istrenirati, ali uvijek netko odskoči. To ili imaš, ili nemaš. Gdje god je Luka došao igrati, ljudi su vidjeli sve ono što smo i mi vidjeli ovdje. Ponosan sam što sam ga trenirao, kao i svi ljudi koji su sudjelovali u radu rukometne škole - govorio je Miro Kojčin i dodao:

- U prvoj generaciji naše škole bilo je 12 dječaka rođenih 1992. i 1993., a među njima je bio i Luka. Došao je s devet godina. Dvoumio se hoće li igrati rukomet ili nogomet, a jedno vrijeme je trenirao oboje. Bio je i vrhunski nogometaš, najbolji od sve djece, no kako je njegov otac sa mnom u osnovao rukometnu školu, odlučio se za rukomet. Vrlo brzo smo shvatili koliko je talentiran, ali i koliko je dobar u ulozi vođe. Prirodno u sebi ima to nešto što druga djeca nisu imala. Ima tu agilnost, sportsku drskost, koordinaciju, sve što mladi sportaš treba imati.

'Utakmica nije ni završila, a Dinamo...'

Ovako je Luka govorio o nogometnoj epizodi:

- Cijelo djetinjstvo bio sam u sportu. Uvijek se nešto igralo, najčešće nogomet. U Ogulinu su postojala dva kluba, Ogulin koji je bio jači i Dobra, nešto slabiji klub. Ja sam igrao za Dobru. Na jednoj utakmici primijetili su me treneri iz Karlovca i pozvali da igram za njih. Tako je i bilo. Putovao sam na treninge i utakmice iz Ogulina, a klub je plaćao putne troškove. Igrao sam veznjaka, a igrali smo u to vrijeme protiv Dinama, Lokomotive, Zagreba. U jednoj od brojnih utakmica protiv Dinama postigao sam čak četiri pogotka. Utakmica još nije ni završila, a Dinamo je već uputio poziv da se preselim na Maksimir - kazao je Luka jednom prilikom za Večernji list i nastavio:

- Pregovarali su s roditeljima, odnosno s tatom. Njegovo je mišljenje bilo da sam premali, da nije još vrijeme da odem od kuće te da je škola još uvijek na prvom mjestu. Tako sam ostao igrati u Karlovcu, ali ne zadugo... Klub je upao u financijske probleme i rekli su mi da mi više ne mogu plaćati putne troškove. Kako dolazim iz radničke obitelji, nije bilo novca da sami to plaćamo. Ne kažem da smo bili siromašni, daleko od toga. Roditelji su uvijek imali za sestru i mene ono najosnovnije i nije nam ništa nedostajalo.

Kaže kako nije požalio što je izabrao rukomet umjesto nogometa.

- Nije sve u novcu, bitan je i užitak koji osjećaš dok igraš. Znam da oni zarađuju više, ali glupo mi je o tome govoriti. Sve ovisi o tome što želiš u životu. Tko zna bih li uopće postao prvotimac Dinama. Mislim da sam puno toga ostvario u rukometu i veliko je pitanje bih li takvu karijeru napravio u nogometu. Nažalost, nikad nećemo saznati.

U mlađim kategorijama zabijao je po deset golova, bio prvi strijelac u svim dobnim skupinama. Isprobali su ga i na krilu, ali niti je on želio igrati krilo, niti ga je imalo smisla na to “trošiti”. Pa je od početka bio srednji vanjski, iako je visinom zaostajao za vršnjacima.

'Svi smo živjeli za rukomet'

- Oduvijek se misli da moraš biti visok za rukomet, no Luka ima motoriku kakvu drugi nemaju. Nije ni Ivano Balić bio previsok, a to je dokaz da visina nije ključna ako si talentiraniji od drugih. Uostalom, sve je više brzih i nižih igrača na toj poziciji, sport se promijenio, danas je važnija agilnost, brzina, tehnika... A svete kvalitete kod nižih ljudi puno brže dolaze do izražaja nego kod visokih - objašnjavao nam je Kojčin.

Osam godina je Luka Cindrić bio prvo ime jedne sjajne generacije ogulinskog rukometa.

- Kad smo počeli s radom jedini moto nam je bio ‘Trenirajmo duplo više od ostalih’. Znali smo da je to jedini način ako se želimo nositi s najboljima. I pokazalo se da smo u pravo, jer rezultati su ubrzo počeli stizati. To je bila najbolja generacija u Ogulinu i po rezultatima i po radu - s ponosom se prisjetio trener.

- Morali smo dati sve od sebe da bismo došli u vrh hrvatskog rukometa. Tih osam godina smo živjeli rukomet, svi mi oko te momčadi. Iako, moram i to reći, bez obzira na Lukin talent, nikada se s njim nije radilo pojedinačno, sve je bilo podređeno momčadi. Imao je iste uvjete kao i druga djeca, momčad je uvijek bila na prvome mjestu, težilo se kolektivu. Svi ti uspjesi kluba pridonijeli su da se čuje za Luku - dodaje Miro.

Luka, a što je s obranom?

Nakon što je prerastao Ogulin, preselio se u Senj, gdje mu je trener dvije godine bio Nikola Čupić, brat njegova bivšeg suigrača u reprezentaciji Ivana. I sam Luka kaže da mu je Nikola puno pomogao, da je uz njega značajno napredovao. I nakon toga otišao u Karlovac. Postojale su i kombinacije s Medveščakom, no u posljednji trenutak je sve propalo i završio je u Karlovcu.

- Luki je od prvoga dana prirodno da bude vođa. Od početka je imao ono što ima i danas, taj prvi korak, brzinu kojom je nosio cijelu momčad. U međuvremenu je samo to nadogradio, dobio je godine, kilograme, snagu - govori Miro Kojčin.

Navijači su ga proglasili najboljm svjetskim rukometašem u 2017. godini. A opet, prvi trener će mu naći i manu.

- Obrana mu je uvijek bila slabiji dio igre. Nadao sam se da će to popraviti kad ode dalje, kod drugih trenera, ali vidim da ga i dalje čuvaju za napad. Šteta, ali to mu je jedini nedostatak - završio je Lukin prvi trener.

Nakon godinu dana u Metalurgu 2015. otišao je u Vardar i osvojio Ligu prvaka, a s Hrvatskom je osvojio broncu na Euru 2016. u Poljskoj i četiri godine poslije srebro u Švedskoj. Prošao je i epizodu u poljskom Kielceu i četiri godine u Barceloni, lani je igrao za Dinamo Bukurešt, a od ove sezone je u Veszpremu. Oženio se u srpnju 2022. za dugogodišnju djevojku Laru Stipetić, a par je ranije dobio kćer Alisu (4). Njegovu su reprezentativnu karijeru nesumnjivo obilježile i čak četiri ozljede tijekom velikih natjecanja.