Zrinka Šutalo, bivša prvakinja u odbojci na pijesku, prešla je iz sporta u redovnički život kao časna sestra: "Kad sam molila sa sestrama, nastala mi je totalna konfuzija u glavi, nisam znala što trebam"
'Paradirala sam u kupaćem, bila prvakinja Hrvatske, pa shvatila da ipak pripadam u samostan'
Bila je najmlađa prvakinja Hrvatske u odbojci na pijesku. Zrinka Šutalo (30) gurala je dobro u sportskoj karijeri, ali je potom osjetila redovnički poziv. Danas je časna sestra i otvoreno govori o prošlom, svjetovnom životu.
- Ta odbojka, da ja moram tamo u kupaćem kostimu paradirati na pijesku i da me ljudi gledaju, u početku mi je bilo strašno neugodno, poslije mi je to postalo sasvim normalno. Počeli smo ozbiljnije trenirati pa smo ušli u reprezentaciju i postigle smo tako dobar uspjeh da su nas dolazili snimati novinari - govorila je Zrinka u podcastu Ive Kraljević.
POGLEDAJTE VIDEO: Časne sestre na sportskim igrama redovnica
Pokretanje videa...

Uz sportski način života ide i svakakvo izražavanje na terenu.
- Kad ramenom ili dresom dodirnem mrežu i onda mi kaže "mreža, izgubila poen", dođe ti da ju iščupaš. Bilo je psovanja, bilo je ružnih riječi, bilo je ljutnje. Kako ću ja u žensku opću gimnaziju? Ma baš me briga, bitno da u neku školu idem jer moram. Ja imam svoju odbojku i to je to.
Pripremala se za Olimpijske igre, imala velike sportske planove, upisala studij socijalnog rada i tada osjetila Božji poziv. Sve je počelo sasvim slučajno.
- U trećem razredu, točno se sjećam, djevojka iza mene sjedila je i nešto šarala po bilježnici. Ona kaže: "Ej, Zrinka, hoćeš doći na duhovnu obnovu? Tad i tad". Ja si mislim, tad su pripreme, ne da mi se jer tad nam trener ne da loptu, samo se snaga radi, pa rekoh "hoću".
Sreću s ulaskom u samostan usporedila je s očevim posjetom rodnog mjesta.
- Moj tata je kao dosta mlad otišao iz svoga mjesta. Tamo gdje se rodio i gdje je odrastao kuće više nema. Kad on priča o tome, sjećam se kao dijete, njega smo gledali raširenih očiju. Kad smo prvi put došli tamo, razočarali smo se. Ali ostane taj žar tatin u očima. Tata bi zaplakao kad bi došao tamo jer je došao na ono mjesto otkud on potječe. Ja sam takav osjećaj imala kad sam došla prvi put u samostan. Kao da sam vraćena tamo gdje pripadam - govorila je Zrinka.
Bilo je i kolebanja, naravno. Svašta joj je prolazilo kroz glavu.
- Bože dragi, jel ja trebam ovdje biti, jesam ja na krivom mjestu? Bože dragi, šta da radim? Ni ne znam što trebam reći, dođem u kapelu, ne znam sad još što trebam. Kad smo u kapeli molili sa sestrama, kad je nastala tišina, ja sam samo gledala oko sebe. Nastala mi je totalna konfuzija u glavi zato smo postale najmlađe osvajačice prvenstva Hrvatske u povijesti toga sporta.

Bez obzira na kolebanje, nije požalila što je prihvatila poziv časne sestre. I posebno obilježava imendan (30. travnja) jer je baš tad prelomila da je to njen put.
- Želim svake godine proslaviti taj dan kad sam ušla u samostan. Jer mi je težak bio put. Sad će mi oči zasuziti. Ali da, želim svake godine to proslaviti i onda mi je drago da se i sestre okupe. One nisu svjesne, osim što slavimo moj imendan, da slavimo i taj dan - rekla je Zrinka.
- Prije sam mislila da je dosadno moliti svaki dan, ali nije uopće dosadno moliti. Molitva je najuzvišeniji dio našeg dana i bez molitve ne bismo bili ovo što jesmo - poručila je.