Smrt jednog pontifikata, sjetva jedne vizije: Bio je svjetionik u tami nesigurnih vremena

Jorge Mario Bergoglio, poznatiji i kao papa Franjo, preminuo je 21. travnja 2025. godine u 7.35 sati. Vijest o njegovoj smrti objavio je kardinal Farrell u ime Tiskovnog ureda Svete Stolice: “Draga braćo i sestre, dubokom tugom moram objaviti smrt našeg velikog Svetog Oca Franje. Biskup Rima, Franjo, vratio se u Očev dom. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi”. Samo dan ranije, vidno slab, posljednji je put blagoslovio svijet. Bilo je to lice koje više nije moglo sakriti bol, umorni čovjek koji više nije mario za osobnu ugodu. Nije poslušao liječnike jer nije znao biti papa napola. Bio je papa do posljednjeg daha - ne po tituli, nego po nutrini vjere.

Ova smrt nije samo kraj života, nego kraj jedne epizode Crkve, jednog duhovnog pokušaja, jedne hrabre - i često neshvaćene - vizije. Ona je završni znak interpunkcije iza rečenice koju je Franjo pisao dvanaest godina: rečenice proturječja, milosrđa, reformi koje su više uznemiravale nego oduševljavale. Njegov pontifikat ostat će jedno od najdinamičnijih poglavlja novije crkvene povijesti - poglavlje koje se čitalo sporo, sa sumnjom, katkad i s otporom.

Njegov stil nije bio stil vladara, nego hodočasnika. Njegova teologija nije bila ukrašena pojmovima, nego ogoljena do suštine: milosrđe, jednostavnost, solidarnost. On nije bio papa spektakularnih revolucija. Bio je papa polaganih prijelaza, tihih zaokreta, pitanja koja se nisu dala prešutjeti. Gradio je Crkvu koja nije udobna.

NOVI POGLAVAR Evo kako će izgledati Papin pogreb i kada će se birati novi

Crkvu koja ne mari za estetiku moći, nego za ranjivost onih koji kucaju na njezina vrata. Njegovo tijelo koje je sve više posustajalo, lice koje je sve češće bilo izmučeno, postajali su dio njegove poruke: Crkva je “poljska bolnica”, dom za umorne. Franjo je nosio vlastitu nemoć ne kao teret, nego kao posljednji oblik služenja. Njegova kolica nisu bila znak odustajanja, već vjernosti - do samoga kraja. Kao da nam je pokušavao reći da Crkva ne mora uvijek biti snažna i moćna da bi bila vjerodostojna.

Franjo nije umro kao papa koji je dovršio reformu. Njegovo nasljeđe nije katalog gotovih odgovora, nego mapa još neprohodnih putova. Otvorio je Sinodu, ali nije dočekao njezine plodove. Otvorio je prostor slušanju, ali nije zatvorio vrata promjenama. Bio je - kako su ga neki već nazvali - papa procesa, a ne produkta. Njegova smrt stoga ne znači zatvaranje poglavlja, nego ostavlja Crkvi izazov: hoće li ono što je započeo postati naslijeđe ili tek pokušaj?

U vremenu koje je tražilo simbole snage i moći, Franjo je birao govor krhkosti. U vremenu koje je tražilo jasnoću - on je nudio nijanse. Nije ukinuo celibat. Nije otvorio vrata svećenstvu žena. Nije promijenio dogme. Ali je promijenio ton. U njegovoj viziji Crkve svećenik nije gospodar svetoga, nego sluga ranjenoga. Biskup nije administrator, nego čuvar evanđeoske sućuti. Njegov pristup LGBTQ+ osobama, migrantima, siromašnima i onima na marginama često je izazivao bijes konzervativnih krugova. No Franjo nije htio razveseliti nijednu frakciju - želio je ostati vjeran Evanđelju koje nikad nije bilo udobno. Nastojao je ostati vjeran Kristu, a ne agendi.

Zamjerao je javno svakoj kršćanskoj zajednici koja je zaboravila biti Crkva, koja je - umjesto evanđeoskog duha - prigrlila nacionalni narativ, političku moć, ideološku zatvorenost. U tom ključu treba tumačiti i njegovo djelovanje prema Hrvatskoj, točnije - prema njezinoj unutarnjoj slici Crkve. Još od početka pontifikata u Hrvatskoj je izazivao nelagodu. Ne zato što bi nešto izravno rekao protiv, nego zato što nije potvrdio očekivano. Šutio je kad se tražila lojalnost, a govorio kad se tražila šutnja. Jedan dio hrvatskih katolika u njemu nije prepoznao saveznika u kulturnim ratovima. I to je bio grijeh koji mu se nije oprostio.

Njegovu suzdržanost u vezi s kanonizacijom kardinala Alojzija Stepinca mnogi su doživjeli kao izdaju. Osnivanje mješovite komisije sa Srpskom pravoslavnom crkvom - potez pastoralne razboritosti - za neke je bio znak slabosti i servilnosti. U stvarnosti, bio je to izraz Franjine duboke vjere u istinu koja nadilazi naciju. On nije negirao Stepinca - nego je odbio kanonizirati ga bez pravog dijaloga i suočavanja s prošlošću. Za Franju istina nije ono što kažu naši ili njihovi - nego ono što se može podnijeti pred Bogom i pred poviješću. No to mnogi nisu htjeli čuti. Zato je njegova gesta dočekana s bijesom. Zato ga se počelo prikazivati kao “komunista”, “heretika”, pa čak i “sotonista”. Ne zato što jest, nego zato što je remetio simbole. Zato što je preispitivao narative. Zato što nije pristajao na političku instrumentalizaciju svetosti.

U Hrvatskoj je bio osobito težak za progutati jer je razotkrivao da Crkva ne mora uvijek stajati uz zastavu. Nije negirao domoljublje, ali je upozoravao na njegovu karikaturu. Nije osporavao Stepinca, nego je odbio pretvoriti mučeništvo u jednostavnu oznaku ideološkog savezništva. I u tome je Franjo bio opasan: nije dirao dogme, ali jest mitove.

Zato su ga najviše osporavali ne nevjernici, nego vjernici. Ne oni izvan Crkve, nego oni koji Crkvu zamišljaju kao tvrđavu svojih uvjerenja. Franjo ih je natjerao da se pogledaju u zrcalo - i to ne retorički, nego stvarno. U njegovoj šutnji pred kamerama, u njegovu blago nagnutom tijelu, bilo je više proročke snage nego u tisućama priopćenja. Nije galamio, ali uvijek bi glasno odjekivalo ono što je govorio.

Ako postoji išta što je papu Franju činilo stvarno drugačijim, to je bila njegova ustrajnost u dijalogu ondje gdje većina više nije ni glumila nadu. U njegovu susretu s pravoslavnim crkvama - a osobito s Ruskom pravoslavnom crkvom pod patrijarhom Kirilom - nije bilo trijumfalizma, nego ponizne upornosti. Taj pokušaj približavanja, simbolički učvršćen u povijesnom susretu na Kubi 2016., već je tad nosio patinu nemogućeg. U vrijeme kad patrijarsi govore jezikom geopolitičkih interesa, a mitra se sve više nosi kao generalska kapa, papa Franjo je uporno nudio ruku. Ne iz slabosti, nego iz uvjerenja da čak i šutnja može postati most - ako se dovoljno dugo šuti s ljubavlju.

No nakon izbijanja rata u Ukrajini njegovi su pokušaji gradnje mostova postali predmet prijekora s obje strane: konzervativni su ga optuživali za mlakost, a sekularni komentatori za naivnost. Međutim, Franjo nije bio naivan, nego radikalno vjeran onome što se u diplomaciji obično izbjegava - evanđeoskoj istini koja ne poznaje granice. U svijetu u kojem kršćanske crkve sve više igraju ulogu produžene ruke državne politike, Franjo je inzistirao na Crkvi koja ostaje prostorom prijelaza, ne pripadanja. Njegova je Crkva govorila jezikom milosrđa ondje gdje su drugi izvikivali slogane o tradiciji.

VOLJELI SU PAPU Denis i Luka tuguju za papom Franjom, bio im je motivacija u teškom životu: 'Potreslo me...'

Ta upornost nije bila ograničena samo na odnose s pravoslavnima. U svijetu u kojem populistički lideri i tehnokratski oligarsi podjednako zagovaraju pragmatizam bez duše, Franjo je ostao jedan od posljednjih zagovornika globalne empatije. Ne globalizma u ekonomskom ili političkom smislu, nego globalizma kao duhovnog uvjerenja da granice ne smiju biti tvrđe od savjesti ni sigurnosni zid viši od evanđeoskog pogleda na bližnjega. Dok su neki slavili digitalnu budućnost u kojoj algoritmi zamjenjuju savjest, a ideološki kampovi redefiniraju istinu, Franjo je podsjećao da bez zajedništva nema ni istine ni spasenja. I dok se tehnokratski um, oličen u likovima poput Elona Muska, ruga empatiji kao staromodnoj slabosti, Franjo ju je pretvorio u svoj temeljni aksiom. On je bio most u vremenu koje slavi zidove, suza u svijetu koji obožava sigurnost, evanđeoska šutnja u buci tržišta i medija.

U tom se duhu odvijao i njegov najambiciozniji pothvat: Svjetska sinoda. Za neke tek crkvena konvencija s dosadnim uvodima i nedovoljno jasnim zaključcima, za Franju - povijesni pokušaj da Crkva ponovno nauči slušati. Ne da bi odlučila što će reći, nego da bi se usudila ne znati. U svijetu u kojemu svi viču, papa Franjo je pozivao na šapat - onaj unutarnji. Uveo je pojam “razgovora u Duhu” - ne kao sentimentalnu dosjetku, nego kao metodu otpora brzopletim rješenjima, što znači zajedničko razlučivanje u tišini, bez glasanja i natjecanja, s ciljem slušanja Božjeg nadahnuća među ljudima. Sinoda nije bila njegov koncil. Bila je simbol njegova tihog uvjerenja da istina ne dolazi iz većine, nego iz tišine koja više sluša nego što govori.

Njegovi dokumenti - Evangelii Gaudium, Laudato Si’, Fratelli Tutti - ostat će kao manifesti jedne Crkve koja se ne boji ni svijeta ni vlastite slabosti. Crkve koja više ne čuva autoritet, nego vjeru. Crkve koja zna da je dijalog teži od vladanja, ali jedini evanđeoski put. No papa Franjo neće biti zapamćen samo po dokumentima. Ostat će zapamćen po nemiru koji je unosio u naviknute obrasce, po jednostavnoj rečenici “tko sam ja da sudim?”, po svakom tihom trenutku kad je znao više šutjeti nego govoriti. Po hodu. Po invalidskim kolicima. Po molitvi pred razorenim gradovima i pred razorenim srcima. A sad je i on utihnuo. I ništa više ne zvuči jednako.

Njegova smrt nije kraj epohe. Ona je otvoreno pitanje - ne samo konklave za izbor njegova nasljednika, nego duhovne orijentacije. Je li Crkva doista razumjela ono što joj je Franjo pokušavao reći? Ili će njegov pontifikat ostati poput zrna koje pada na različita tla - ponegdje izrasta, a drugdje se guši u trnju?

I možda upravo u tome leži njegova veličina: nije želio ostaviti spomenik, nego pitanje. Nije htio biti osnivač nove ere, nego svjetionik u tami nesigurnih vremena. Možda će se tek s vremenom razumjeti ono što je sad teško prihvatiti. Franjo nije završio ništa, ali je započeo sve.