Oscarovcima svaka čast, ali brojke dižu Seagal, Statham...

Bilo je gluho doba noći, nesanica zbog kriminalne igre Dinama protiv Varaždina, izvukli su samo bod, pa onda nevjerica nakon što trener Fabio Cannavaro kaže da “možemo biti zadovoljni”... Nešto ranije Hajduk se na Poljudu muči protiv Šibenika, koji ih s igračem manje propisno “stišće” zadnjih petnaestak minuta. Bio je to, dakle, nogometni dan, iako s obzirom na kvalitetu igre “modrih” i “bilih” ispravnije bi ga bilo nazvati - nenogometni.

Večer je već zašla u drugi dan, a na TV-u se vrte programi dok ne zabljesne, u punom sjaju, “Pod opsadom 2” i Steven Seagal. Bori se taj junak, uglavnom goloruk, u vlaku, spašava svijet, a i šire. I pomislim tad, tja, bolje nisam ni zaslužio. Pa je li gore gledati Dinamo i Hajduk, barem ove sezone, ili Stevena Seagala? Jest, malo nam se zamjerio uzimajući srpsko državljanstvo, ali ima i gorih stvari...

Seagalovi filmovi često se vrte, kao i oni, primjerice, Jasona Stathama, pa “Sam u kući”, “Umri muški” će živjeti vječno, a daleko od vječnosti nije ni “Smrtonosno oružje”. Sve smo to gledali tko zna koliko puta i čovjek se pita otkud taj mazohistički stav prema gledateljima, zašto nam to rade?

Odgovor je, možda nećete vjerovati, zato što su oni i dalje u vrhu po gledanosti. Kad dolazi doba da su televizijske kuće malo “šepave” s gledanošću, u pomoć zovu Seagala i Stathama, pridruži im se Mel Gibson, a oko Božića i dječak koji ostane sam u kući i brojke su opet na nivou. I onima koji slažu program nije za zamjeriti, jer narodu pružaju ono što, očito, vole gledati. I dok je tako, nema smisla se svaki put pitati “opet Seagal”? Ili kad će Hajduk bit prvak... To se više ne pita.