Nije ni sam vjerovao da će njegov 'Surogat' osvojiti Oscar

Nije se zamarao nagradama, priznao je i sam Dušan Vukotić kako nikad nije bio ni na jednoj ceremoniji dodjele za njegove radove. Nije vjerovao ni te 1962. godine. Njegov je animirani film "Surogat" bio jedan od kandidata za prestižnu, najprestižniju, nagradu Oscar.

Vukotić se nije nadao, imao je žestoku konkurenciju, a to je mašinerija zvana Disney. Vijesti su te godine bile sjajne, nadmašio je Vukotićev "Surogat" tu veliku mašineriju i u Hrvatsku, tada Jugoslaviju, donio veliku nagradu, Oscara za najbolji kratki animirani film. Dobro, ne baš odmah jer kipiću je trebalo neko vrijeme da stigne. Njegovi prijatelji i suradnici nisu željeli čekati i u Zagrebu su Vukotiću organizirali proslavu. Umjesto kipića darovali su mu kutiju deterdženta Oscar. Vukotić je za taj film dobio čak 90 nagrada, a nastao je u suradnji sa scenaristom Rudolfom Sremcem. Koliko je to bilo "jako", dovoljno pokazuje podatak da je to prvi put da je u toj kategoriji nagrada dodijeljena neameričkom kandidatu.

Vrlo blizu tom uspjehu sad je film Nebojše Slijepčevića "Čovjek koji nije mogao šutjeti", koji je već pobrao vrijedne nagrade poput one na festivalu u Cannesu i "europski Oscar". Slijepčević bi trebao biti 2. ožujka u Los Angelesu, a nadajmo se da će se vratiti s kipićem, da ga neće dočekati s deterdžentom... No vratimo se Dušanu Vukotiću i njegovu velikom uspjehu.

- Nikad nisam radio film za taj i taj festival da bih dobio priznanje. Pitam se i sam kako sam mogao toliko raditi jer nisam radišan čovjek. Pomalo sam lijen, ne znam. Ali kad dođu ti trenuci u kojima te nešto krene, pojave se uspjesi - rekao je u jednom davnom razgovoru Vukotić.

"Surogat" je desetominutni crtani film za odrasle. "Film je jednostavna priča o čudnom trokutastom debeljku koji dođe na plažu i, sve što mu treba, jednostavno napuše. Tako napuše i vlastitu partnericu, ali na kraju jednako tako kako je lako došao do svega - to i nestane, on sam sebe ispuše".

Podaci govore kako je film bio "moderno animiran, s manjim brojem sličica u sekundi, a likovi su bili geometrijski, svedeni na još reduciraniju cezanneovsku formulu pogleda na svijet. Animacija 'Surogata' bila je, dakle, vrlo daleko od do tada suvereno vladajuće Disneyeve, zaista nešto potpuno novo."

Rođen je u Bileći, u BiH, 7. veljače 1927. godine, a preminuo je 8. srpnja 1998. godine. Još dok je bio dječak, cijela se obitelj preselila u Zagreb, gdje je Dušan studirao arhitekturu. Vukotić se počeo baviti karikaturom, a prvi svoj samostalni projekt "Nestašni robot", objavio je 1956. nakon osnivanja Studija za crtani film Zagreb filma. Upravo su Vukotić i Nikola Kostelac zaslužni za tu seriju 13 kratkih filmova, a u kojima se zbog nedostatka novca i uporabe minimalnog broja folija stvorila "koncepcija reducirane animacije". Bila su to vremena u kojima je stvoren i pojam "Zagrebačka škola crtanog filma".

Počeli su djelovati početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, a već od prvih dana bili su na glasu. Bili su inovativni, razigrani i radili u počecima u okviru studija Zagreb film.
Francuski filmski kritičar Georges Sadoul na Filmskom festivalu u Cannesu prozvao je njihove radove "Zagrebačka škola crtanog filma" zbog jedinstvenog pristupa.

Imali su svoj pristup, modernistički, odmaknuli su se od Disneyeve animacije, a to im se, pa i sam Oscar to potvrđuje, isplatilo. Zlatno doba zagrebačke škole animiranog filma smatra se razdoblje od 1957. do 1962. godine, a osim Dušana Vukotića tu su još bili Nikola Kostelac, Vatroslav Mimica i Vladimir Kristl. Bili su pioniri, utrli su put i stvorili svjetski renomirano ime.

No, kao i mnogi, nakon osamostaljenja, i Vukotić je doživio nepravdu. O tome je prije nekoliko godina za Hinu pričao i karikaturist, animator, grafički dizajner i višestruko nagrađivani autor animiranih filmova te Vukotićev kolega i prijatelj Borivoj Dovniković Bordo.

- Vukotić i ja smo došli u Zagreb kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća, on iz Titograda (Podgorice), ja iz Osijeka, on da studira arhitekturu, ja Akademiju likovnih umjetnosti. No obojica smo skrenula na drugi kolosijek, tj. završila u novinarstvu koje nam je očigledno bilo bliže srcu. Razlog je bila karikatura u humorističkom tjedniku Kerempuh - rekao je i dodao kako su "njih dvojica tamo našla zajedničko utočište", što im je odredilo životno opredjeljenje.

- Zbližilo nas je došljačko opredjeljenje da uspijemo u velikom gradu, republičkom kulturnom i umjetničkom središtu s bezbrojnim izazovima - kazao je.

Novi pothvat u Kerempuhu, a bilo je to 1950. godine, bio je pokretanje crtanog filma pod vodstvom majstora karikature i stripa Waltera Neugebauera, u suradnji s kolegama Vladom Delačem i Icom Voljevicom.

- Kad smo iduće godine završili 22-minutni 'Veliki miting', prvi umjetnički animirani film u Hrvatskoj/Jugoslaviji, država nam je omogućila osnivanje prvog poduzeća za crtani film - prisjetio se Bordo za Hinu.

Vukotićev potencijal vrlo brzo su vidjeli, dobio je punu podršku, postao i jedan od autora, a tome je tada pripala i jedna povlastica, odnosno "crtaći stol u posebnim sobama". Bilo je sve to u sklopu Duga filma, kojem je odjednom, odlukom tadašnjeg Ministarstva kulture, ukinut rad, odnosno prekinuli su ih financirati. Vukotić je ipak ostao uz crtani film, a 1954. godine su, prepričavao je Bordo, Vukotić i Kostelac u stanu ovoga potonjeg osnovali grupu koja će nastaviti s radnom na animiranom filmu.

Ta vjernost, predanost, ali i velika radna energija, sposobnost i kreativnost donijeli su Dušanu Vukotiću nekoliko godina poslije veliku, najveću nagradu. Njegovi su suradnici govorili kako je bio perfekcionist, a sve se na kraju isplatilo kad je dobio Oscara. U kojeg, uz veliki Disney, ni on sam nije vjerovao.

Rad u Zagrebačkoj školi crtanog filma donio mu je i "životnu nagradu". Tih godina upoznao je i Melitu Andres, koja je glumila u Bauerovim filmovima "Ne okreći se, sine" i "Martin u oblacima", a zaigrala je i u filmu Vatroslava Mimice "Jubilej gospodina Ikla". Osim toga, pojavila se u popularnoj američkoj seriji "Lum & Abner".

Odbila je ponude iz Hollywooda zbog ljubavi prema Vukotiću, za kojeg se udala 1960. godine. Bila mu je ne samo životna nego i poslovna partnerica, suradnica. Njoj je diktirao tekstove, ali bila je i crtačica te asistentica redatelja. Bila je to velika ljubav, on je za Melitu bio princ, a on je nju zvao "kraljice moja".

- Ja i jesam bila kraljica za njega, tako sam se i osjećala. Voljela sam ga i volim ga, i on mene voli, još uvijek - rekla je svojedobno.

Prvi se put našminkala kad je imala 25 godina, na nagovor prvog supruga, Marka Pavičića.

- Znala sam, doduše, da se okreću za mnom. Osjetiš to. U školi, u Klasičnoj gimnaziji, bilo nas je osam djevojčica i 36 dječaka. Pomagali su mi u svemu. Tek su mi poslije skoro svi dečki iz razreda rekli da su bili zaljubljeni u mene - rekla je prije.

Za Associated Press 1955. godine snimila je seriju pin-up fotografija. No to ju, kao ni gluma, nije zanimalo. Nije željela izgovarati tuđi tekst i od glume je odustala. Zasluge za to ima i Dušan Vukotić.

Vukotić je od 1967. do umirovljenja 1990. bio profesor filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Branko Schmidt prije nekoliko godina prisjetio se kako je to izgledalo.

- Na prvoj godini trebali smo snimiti dokumentarni film i tamo na Savskoj, blizu mojeg studentskog doma u Cvjetnom naselju, bila je jedna mala užarska radionica. Mislio sam da je to odlična tema za dokumentarac. Nakon zadnjega kadra Vud mi je rekao: 'A sad pogledaj tamo u ćošku, ima jedan koš za smeće. Uzmi tu svoju filmsku traku i lijepo to tamo baci'...