'Monty Python i Sveti gral' je komedija za sva vremena koja ljude zaista ispunjava srećom

Pola stoljeća od premijere zvuči impresivno i priziva velike riječi, a velike se riječi i sve veliko, svečano i uzvišeno protive samoj prirodi filma “Monty Python i Sveti gral” (“Monty Python and the Holy Grail”, 1975). U prirodi je toga filma da ne priznaje ništa osim zdravog razuma, smisla za humor i, nadasve, slobode od svega što nas na bilo koji način sputava. Prirodi se toga filma protivi i današnje doba za koje jedan od njegovih tvoraca, redatelj Terry Gilliam, kaže: “Mislim da sada prolazimo kroz najveću kulturnu promjenu koju sam doživio u cijelom životu. Postalo je vrlo čudno vidjeti kako brzo svi ti ekstremni desničari cvjetaju”. 

JOHN CLEESE SE PRISJETIO Zvijezda Monty Pythona: 'On je došao gledati moj film i umro od smijeha. Doživio je srčani...'

Kao i pokojni papa Franjo, i Gilliam misli da naše doba sliči tridesetim godinama prošlog stoljeća, što ne sluti na dobro. A sve što je snošljivo, zaigrano, djetinjasto, neozbiljno, veselo, smiješno i slobodno u samoj je srži pedeset godina mladog filma “Monty Python i Sveti gral”. Za mene je dokaz mladosti toga filma moj sin koji je kao tinejdžer sa svojim dečkima ljetovao na moru, danima gledao “Montyja Pythona i Sveti gral” i s njima ponavljao omiljene dijaloge. A ponavljao ih je i kralj rocka Elvis Presley, koji je imao svoju kopiju filma, gledao je i glumio viteza koji govori “Ni”. 

Ne kaže zaludu Terry Gilliam: “Hvala Bogu da postoji rock’n’roll” jer su sastavi poput Led Zeppelina i Pink Floyda dali svoj novac da bi taj film bio snimljen. Što znači, ističe Gilliam, da je, kao i rock, nastao u potpunoj stvaralačkoj slobodi, a tako je nastalo i sve što je montipajtonovska šestorka, Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Eric Idle, Terry Jones i Michael Palin, stvorila, od prve epizode televizijske serije “Leteći cirkus Montyja Pythona” (“Monty Python’s Flying Circus”), naslovljene “A gdje je Kanada?” (“Whither Canada?”) i emitirane na BBC-ju 5. listopada 1969., pa sve do premijere njihova trećeg i posljednjeg filma “Smisao života Montyja Pythona” (“Monty Python’s The Meaning of Life”) 31. ožujka 1983. 

'FRIŠKI' I DAN DANAS Kultni 'pajtonovci': Bojali smo se okupiti nakon smrti kolege

U 15 godina, koliko je trajao njihov zajednički kreativni život, stvorili su novi model komedije i oplemenili humor životvornom infuzijom slobode od svega što se pravi da je ozbiljno, a u stvari je glupo i odvratno. I otvorili vrata ismijavanju svih institucija, posebno javne televizije kao portala aktualne vlasti u čijoj je prirodi dresirati ljude programom koji je u sukobu svih interesa sa zdravim razumom. Većina epizoda “Letećeg cirkusa” izvrgava ruglu program svoje vlastite televizije, BBC-ja, a to čini anarhoidnim strategijama poput prekida, ometanja, doslovnog prihvaćanja i besmislenog ponavljanja. Kad djeca oponašaju odrasle, to je uvijek smiješno, a upravo to rade montipajtonovci. Kad odrasli mudro tvrde da kad je nešto smiješno umireš od smijeha, montipajtonovska šestorka kaže: “Aha, ajde da vidimo kako to stvarno ide” i u prvoj epizodi “Letećeg cirkusa” daje nam profesionalnog i ozbiljnog proizvođača šala Ernesta Škrabala (u originalu Scribblera) koji smisli šalu i čim je napiše, umre na mjestu od smijeha. Zatim je pročita njegova mama i odmah i ona umre od smijeha, a nakon nje i jedan policajac. Organi vlasti uhite šalu, zatvore je i osiguraju od dodira s građanima i slobodnog čitanja.

A onda je kao smrtonosno oružje pošalju na bojište, u rat protiv nacista koji, čim je čuju, padaju mrtvi. Sam pojam smrtonosnog oružja, kojim se hvale velesile, u kontekstu “ubojite smrtonosne šale” pretvara se u sprdačinu. Početak filma “Monty Python i Sveti gral” koristi istu strategiju djetinjaste doslovnosti koja sve što je ozbiljno čini apsurdnim. Kralj Arthur (Graham Chapman) i njegov sluga Patsy (Terry Gilliam) doskakuću do visokih zidina nekog dvorca glumeći da imaju konje ili da su oni konji. Patsy pritom klepeće s dvije polovice kokosa i tako oponaša zvuk konjskih kopita. Vojnik sa zidina ih pita čime to klepeću, a Arthur odgovara da su to polovice kokosa. Stražar se čudi otkud u Engleskoj kokos kad je to tropsko voće. Artur, naravno, ne zna i kaže da su ga možda iz tropa donijele lastavice. Nemoguće, uzvraća stražar, kokosova polovica je veća i teža od ptice. Možda su je onda donijele dvije lastavice, sarkastično uzvraća Artur, iznerviran jer traži vitezove s kojima će ići u potragu za Svetim Gralom i ne zanima ga glupi razgovor o kokosu i lastavicama. A stražara i njegova kompanjona na zidini samo to zanima i raspravljaju samo o tome. Arturu to dojadi i on odskakuće dalje, praćen slugom koji klepeće kokosovim polovicama.

Genijalnost tog početka filma je u intonaciji viteškog traganja za Svetim gralom kralja Artura i njegovih vitezova kao dječje igre u kojoj se možemo do srca igrati vitezova i kraljeva jer smo toliko smiješni da prestajemo biti smiješni i, nakon prve scene skakutanja, prihvaćeni smo kao pravi vitezovi na pravim konjima. Prava istina iza tog nadahnutog skakutanja i glumljenja konja je da nije bilo novca za unajmljivanje konja za snimanje filma, pa se šestorka dosjetila da kralj i vitezovi sasvim ozbiljno, poput djece, glume jahače i kokosovim klepetanjem dočaravaju konjski topot.

LEGENDARNI KOMIČAR U 78. godini preminuo Terry Jones, osnivač Monty Pythona

Da svijet desetog stoljeća srednjeg vijeka, kad se zbiva priča, nije nimalo smiješan, vidjet ćemo već u sljedećoj sceni prepunoj dima, magle, blata i siromašnih seljaka. Blatnjavim selom vuku se kola puna mrtvaca, a njihov vlasnik od seljaka dobiva novac da im odvuče mrtve. Jedan seljak nosi još živog starca na kola, a starac jauče da nije mrtav, živ je i dobro mu je, a vlasnik kola odbija primiti starca jer nije mrtav. Seljak koji ga nosi, valjda njegov sin, kaže da će stari brzo umrijeti, neka ga natovari na kola i nosi. Onda vlasnik kola profesionalno tresne starca toljagom u glavu i kaže: “E, je sad mrtav” i uzme leš i novac od seljaka. Ovaj crni humor blata, siromaštva, umiranja i trgovanja leševima toliko je mizantropski opor i okrutan da se smijemo s osjećajem krivnje. Kod montipajtonovaca nema šale sa šalama, one su doslovno ubojite i treba ih prekinuti besmislicama kao što je ona na kraju filma kad današnji engleski policajci hvataju kralja Artura, utrpaju ga u maricu i gotova priča, film je naprasno gotov. Doslovno, nema više filma, nema Svetog grala, nema ničega, razlaz.

JOHN CLEESE U LISINSKOM 'Pajtonovac' dolazi u Zagreb: Dođite me vidjeti posljednji put

Odluka da snime komediju o kralju Arthuru, vitezovima okruglog stola i potrazi za Svetim gralom donesena je mudro i trezveno. Montipajtonovcima je trebala priča u kojoj su sva šestorica junaci, a priča o vitezovima Okruglog stola bila je idealna jer je svaki od njih mogao glumiti jednog viteza. “A za legendu o Svetom gralu svi su čuli,” kaže Michael Palin i dodaje duhovito, “ali nitko o njoj ne zna ništa. Mogli smo oko traganja za Svetim gralom smisliti bilo kakvu priču”. Slobodu u smišljanju epizoda priče i živopisnih lica udružili su s ozbiljnom željom da film bude krajnje detaljna, vjerodostojna i realistična slika srednjega vijeka, nalik na Bruegelove slike i filmove Piera Paola Pasolinija. Kostimi i rekviziti bili su autentični, što se najbolje vidi u sceni dvoboja kralja Artura s Crnim vitezom. Obojica imaju ogromne srednjovjekovne mačeve koji su toliko teški, kakvi su stvarno bili, da se s njima jedva bore i svakim zamahom mača čini se kao da će se srušiti. Nadrealni spoj dječje igre i naglašenog realizma daje “Svetom gralu” bezvremenu svježinu, kao da je film snimljen danas, a ne prije pedeset godina. Sve je stvarno i ozbiljno, a istovremeno nestvarno i neozbiljno, slika života i ljudske vrste istodobno je djetinjasta i zastrašujuća. Govoreći o mračnom, okrutnom i realističnom svijetu srednjeg vijeka u “Svetom gralu”, Terry Gilliam je rekao da im je Ingmar Bergman, autor “Sedmog pečata”, sigurno zavidio na tome. A kad je o ljudima i karakterima riječ, tvrdi Gilliam, oni u njihovu filmu mogu izgledati ludi i apsurdni, no humor tog ludila i apsurda je humor stvarnih ljudi sa stvarnim stajalištima. Čak i kad najviše pretjeruju i dovode lica do besmisla, montipajtonovci u svakoj epizodi “Letećeg cirkusa”, u “Svetom gralu”, “Brianovu životu” i “Smislu života” imaju neko magično dostojanstvo ludila stvarnih ljudi, kakvi ljudi mogu biti bez okova društva, zakona i predrasuda. Kakvi mogu biti kad su slobodni igrati se života poput djece.

A karakteri koji su gledateljima najomiljeniji su vitezovi koji govore “Ni”. Kad vitezovi izgovore “Ni”, svi koji to čuju, tresu se od straha kao da je to najstrašnije što im se može dogoditi. Ti su vitezovi strah i trepet ljudskog roda. Tako jednostavna, djetinjasta dosjetka, jedna riječ s dva slova koja svakog pretvara u kukavicu prava je slika apsurda moći, a svatko, bio svjestan ili ne, želi moć. Riječ “Ni” je smiješna i zvuči potpuno bezopasno i baš je zato opasna i privlačna. Ne pravi se važna, a najvažnija je jer je moćna i opasna. Djeca se vole igrati opasnih stvari. Moj sin se na ljetovanju sa svojim dečkima danima zabavljao ponavljajući s njima “Ni!”. A to je radio i Elvis Presley. Do kraja života ponovno i ponovno je po tko zna koji puta gledao “Monty Pythona i “Sveti gral” i govorio “Ni”.
- Sama ideja da je Elvis Presley govorio ‘Ni’ ispunjava me srećom u ovim našim mračnim vremenima - kaže danas 84-godišnji Terry Gilliam. To je najbolja pohvala njihovu pedeset godina mladom filmu. “Monty Python i Sveti Gral” je komedija za sva vremena koja ljude ispunjava srećom.