Prije deset godina plasirali su hit “Još fališ” i postali senzacija ljubiteljima zabavne glazbe. Pjevač Mario Roth, koji piše pjesme za Vigor, prihvatio se za ozbiljno estradnog posla, preselio iz Osijeka u Zagreb te počeo raditi na tome da si stvori mjesto među žestokom estradnom konkurencijom... Zadnje tri sezona showa “Tvoje lice zvuči poznato” od natjecatelja prometnuo se u stalnu postavu žirija. 

Pripremajući intervju, najčešće se uz vaše ime pored pjesama može naići na tepanje “miljenik žena”. To vam kao Čoli bacaju grudnjake na pozornicu, čekaju vas pred vratima stana, pišu vam ljubavna pisma ili samo “ulijeću” za spoj?

Mislim da se to najviše manifestira kroz pjesme koje snimam i koje radimo kao grupa Vigor. Doma imam i mamu i sestru i mama me uvijek učila da se prema ženama treba odnositi džentlmenski, usadila mi je kroz najranije godine djetinjstva i odrastanja manire. Tako da mislim da je u tome stvar - prema našoj publici se, koja je većinom ženska, uvijek nastojim odnositi onako kako bih se odnosio i prema sestri ili prema majci. Nastojim svakoj ženi i djevojci pružiti ruku i poljubiti ruku na fotografiranju nakon koncerta. Zaista se potrudim i malo popričati s njima. Doleti poneki medvjedić na binu, dogodi se čak da dobijem ružu...

Kako ste postali pjevač, kad ste prelomili da ćete se potpuno dati tom poslu?

Znate kako vas u djetinjstvu mnogi pitaju što želiš biti kad odrasteš? Pitali su to mog brata, moju sestru i mene, a njihovi su odgovori bili vrlo šareni. U jednom trenutku je brat htio biti odvjetnik, pa je htio biti liječnik, pa je htio biti profesor, pa je htio biti vitez i tako to. Moja sestra, kad god si je pitao što želi biti, rekla bi princeza ili veterinarka. Ja sam oduvijek govorio - pjevač. Moji roditelji obožavaju glazbu, veselje, kuću punu prijatelja. Uvijek sam se kao dijete i u školi najbolje izražavao kroz pjesmu, glazbu, na satu hrvatskog jezika kroz zadaćnice koje smo pisali. Otud kreće i moje pisanje pjesama koje pišem za Vigor, pa i za neke kolege. Ono što sam naučio je jednu vrlo bitnu lekciju, a to je da čovjek koji slijedi svoje snove, mora jako puno raditi. Kad jako puno radite i kad imate talent, dobri rezultati ne mogu izostati.

Kako je izgledala prva godina kad ste preselili zbog glazbe u Zagreb? Odvojili ste se od obitelji, u zrelim godinama ponovno ste se morali dokazivati u novoj sredini?

Mislim da sam teško prilagodljiv zato što sam jako vezan za obitelj, za svoj grad i prijatelje. Roditelji su me odgajali tako što su me puštali da moja krila rastu sama i da s tim krilima osvajam nove svjetove i živim svoj život. Odvajanje od obitelji nije bilo lako, ali kad su shvatili da je cijela ova priča s grupom Vigor i našom karijerom uzela maha, bili su mi ogromna potpora. Zbog toga je ispalo da sam se iz Osijeka preselio u Zagreb. Rođen sam u Osijeku, moja duša je moj grad, moje srce je u mom gradu. No u Zagrebu je centar. Osim toga, blizu su i Italija, Slovenija i Austrija. Dakle, gdje god želite otići, sve je nadohvat ruci. Osijek je ipak na istoku Hrvatske i mogu reći da je daleko i kad ste stalno u autu, onda vam i to putovanje dojadi.

Kako to da ste u glazbenu priču, ovu u ozbiljnijem smislu estrade, ušli kao bend, a ne kao solo pjevač? Koja je prednost biti dio kolektiva kakav je bend?

Prednost benda je ta što imate ljude oko sebe koji vas poznaju u dušu, što se mi svi toliko dobro poznajemo da kad se pogledamo na toj bini, točno znamo što tko misli, ne moramo komunicirati riječima. Dovoljan je pogled i to je prednost gdje vam šestero ljudi kad vam nije dan, daju vjetar u leđa, daju snage. Pravo prijateljsko okruženje. Mislim da je to razlog zašto mi ovako već dugo trajemo. Kad imate šestero ljudi u bendu, to znači da imate šestero različitih karaktera. Gledamo u istom pravcu i mislim da je to najbitnije u cijeloj priči. Naučili smo uvažavati različitosti. Ne mogu reći ‘nikad’ jer kad god sam rekao ‘nikad’, uvijek se dogodilo suprotno, tako da neću reći ni sad da nikad neću otići iz benda, ne znam što život nosi. Zasad ipak ne razmišljam o solo karijeri.

Kako u vašem slučaju izgleda svakodnevica? Koliko se efektivno radi, koliko vremena odlazi na birokratske poslove, koliko na stvaranje glazbe? Gdje tu upada boemski život?

Mi pripadamo onoj kategoriji izvođača koji puno rade i puno putuju. Možda život izgleda filmski, no nije to baš uvijek tako jer su ta putovanja jako naporna. Pogotovo kad imate u petak koncert u Zürichu, u subotu ste u Rijeci, a u nedjelju ste u Zadru. No kad dobijete priliku raditi ono što želite i ono što volite, ništa vam ne predstavlja problem. Stvaranje glazbe je, naravno, najbolji proces u cijeloj toj priči. No i ta putovanja koja su naporna pretvorimo ih u dobru zezanciju, uvijek u kombiju kad se vozimo, preslušavamo neke nove pjesme, pričamo viceve, pričamo neke dogodovštine. Filmski je onaj dio u kojemu smo u ovih 13-14 godina obišli pola svijeta. Bili smo dvaput na turneji po Australiji, bili smo u Kanadi, obišli smo i pola Europe, tako da sve su to neka zadovoljstva koja nama pričinjavaju sreću. U bendu se ne svađamo. Koliko god to možda zvučalo suludo, ozbiljni smo ljudi koji su ostvareni na svim životnim poljima i mislim da nema mjesta nezadovoljstvu, ljutnji i svađi. Kad imate šest različitih karaktera u bendu, ono što trebate naučiti je sve to hendlati. Prije svega smo prijatelji, a prijatelji se poštuju, vole i cijene. Mislim da je to dobitna kombinacija.

Uspijevate li živjeti samo od benda?

Mi smo svi 2013., kad smo izdali našu prvu pjesmu ‘Još fališ’, dali otkaze na svojim poslovima zato što sam nekako uvjerenja da čovjek ne može sjediti na dvije stolice i rasipati energiju na nekoliko strana. Ljudi su uspješni u svojim poslovima samo onda kad se uhvate te jedne stvari. Živimo od toga dobro, imamo jako puno posla i prekrasnu publiku.

Gdje i kad u svakodnevici glazbenika “prestaje umjetnost” i počinje novac? Ili obrnuto, gdje i kad u svakodnevici glazbenika novac pada na treće ili četvrto mjesto, a dajete prednost umjetnosti, nekom višem cilju?

Mislim da umjetnost ne prestaje s novcem. Što god mi u životu radili, radimo za novac - to je normalna stvar, pogotovo, recimo mi koji stvaramo i volimo popularnu glazbu. Mislim da široke mase u Hrvatskoj vole tu glazbu, poistovjećuju se s njom i s tim našim stihovima zato što su to životne pjesme. To su pjesme koje slave ljubav, ljepotu života. Kad dobiješ priliku raditi ono što voliš i kad je to jako uspješno, naravno da se onda od svega toga i lijepo zaradi. Nitko ne radi za zrak, pa tako i oni koji se bave klasičnom glazbom, žive od toga.

U koroni ste se suočili s velikom traumom, izgubili ste zbog bolesti kolegu, Žarka Marinovića, člana benda...

On nije bio samo suradnik nego i prijatelj. To su stvari na koje ne možeš utjecati i moraš se naučiti nositi s tom prazninom. Bez obzira na to što smo mi nastavili naš glazbeni put, Žarko nam još neizmjerno nedostaje i zakleli smo se da ćemo mu na svakom koncertu posvetiti barem jednu pjesmu.

Kako je grupa Vigor izgurala koronu u ekonomskom smislu? Od čega ste živjeli, što ste radili?

I prije korone smo puno radili, a kad čovjek puno radi, ni ne stigne potrošiti sve što je zaradio. Bili smo pametni i naučili smo štedjeti i ne živjeti rastrošno. Naravno, uživamo u životu, ali ostavljali smo novac i za ‘nikad se ne zna’. U koroni smo živjeli od te ušteđevine jer nam je u tom periodu rad bio zabranjen. Uspjeli smo opstati jer smo bili pametni.

I kakva je hrvatska estrada zapravo vama kao insajderu? Kakvi su međuljudski odnosi?

Scena je jedno, a privatno nešto drugo. Svi koji se bavimo ovim poslom smo dotjerani, ali kad skineš to sa sebe, ti si normalna osoba. Na koncertima i sceni izgledamo svi glamurozno, no postoji nešto što se zove privatni život gdje imaš svoje prijatelje. Naravno, ako si normalan, i na estradi ćeš pronaći prijatelje, no imam svoje prijatelje i od prije. Smatram da je kolegijalnost uvijek prisutna s moje strane i važno je radovati se tuđim uspjesima, pa su mi se tako i na estradi dogodila neka lijepa prijateljstva koja njegujem dan-danas.

Kad ste se “uvalili” u avanturu sa showom “Tvoje lice zvuči poznato” kao natjecatelj, što vas se najviše dojmilo kroz ponašanje tadašnjeg žirija pa pokušavate primijeniti u svojoj sadašnjoj ulozi?

Došao sam na poziv produkcije i nakon audicija su odlučili da budem dio tog showa. To je iskustvo koje čovjek pamti dok je živ. Ovaj show me naučio da treba izaći iz zone komfora i emisija mi je bila pokazatelj koliko toga mogu a da nisam bio ni svjestan. Takve prilike se ne trebaju propustiti. Što se tiče tadašnjeg žirija i moje trenutačne uloge u žiriju - tek sad shvaćam u kakvoj su nezahvalnoj poziciji bili članovi žirija jer nekome moraš dati malo više, a nekome niže ocjene i nije to baš svaki put lako jer se radi o nekim finesama. No u konačnici sam shvatio da ni to ne treba doživljavati kao težak zadatak jer su to pravila igre i trudim se biti objektivan u ocjenjivanju.

Koja transformacija i u čemu vam je bila najzahtjevnija?

To su uvijek one transformacije gdje se moraš preobraziti u žensku pjevačicu. U startu je smiješno, a tanka je granica između karikature i transformacije. Pjevački su takve uloge također vrlo zahtjevne, zbog vokala, jer je zahtjevno muškarcu imitirati ženski glas. Kad bih morao izdvojiti najzahtjevnije transformacije, bila bi to Tina Turner ili Shakira jer ona ima posebnu boju glasa koju je teško imitirati.

A nastupe kojih natjecatelja dok ste u žiriju posebno pamtite i cijenite i po čemu?

I kao sudionik showa u dvije sezone i kao član žirija nagledao sam se toliko dobrih nastupa da ne mogu izdvojiti omiljene. Svaka sezona donijela je vrhunske transformacije koje su me oduševile i nastavljaju me oduševljavati, pa se veselim još vidjeti što me čeka u aktualnoj sezoni.

Za potrebe ovoga našeg snimanja upali ste u cipele Miše Kovača. Dosta legendarno... Kako vam iz današnje perspektive izgleda život kakav je živio glazbenik u tim vremenima tad poput Miše?

Mišo Kovač je jedan i jedini. Ljudi koji su na estradi tu su zbog svog talenta i karizme. X faktor je tu vrlo bitan. Danas je sve hiperprodukcija i danas gotovo svatko može snimiti pjesmu ili video i staviti ga na internet i puno se brže dolazi do velikog broja ljudi. Prije si imao samo televiziju i novine i trebao si imati pokriće da se pojaviš na jednom i drugom. Mislim da je Mišo jedinstven po svojoj osobnosti i načinu izvođenja pjesama. Znaš da si uspio kad u moru pjevača ljudi prepoznaju tvoj vokal odmah, a to je kod Miše definitivno tako.

Kakvom osobom vas opisuju bližnji, prijatelji i obitelj, kad se izuzme zabavljač Mario iz vaše osobnosti? Koje mane vam spočitavaju?

Isti sam - kakav sam na sceni, takav sam i privatno. Možda sam jedino privatno malo otvoreniji. Uvijek sam za prijatelje, društvo i za veselje. Odmalena sam takav i odrastao sam u obitelji gdje je kuća bila uvijek puna. To mi se odrazilo i na život. Mislim da bi se s tim složili i moji bližnji, a o mojim vrlinama i manama bi vam također oni trebali dati odgovor da ne govorim u njihovo ime.

Kakvi ste s uređivanjem i lickanjem? Na Instagramu je uvijek na fotkama sve tip-top... Idete li na kozmetičke tretmane, pumpate li u teretani?

Volim izgledati njegovano i biti dotjeran zbog prirode posla kojim se bavim. No najbolje se osjećam kad sam u trenirci, duksi i tenisicama. Kad je ovaj posao u pitanju, moraš biti sređen. Iako sam zbog posla posvećen izgledu u nekoj mjeri, ne bih išao pod nož ili radio velike estetske korekcije. Iako ne osuđujem to kod drugih.

Kako stojite s porocima?

Imam porok na kojem radim već dulje vrijeme. Volim zapaliti cigaretu, bez toga mi ne počinje dan, no kako godine idu, tako shvaćam da možda te cigarete nisu pravi životni put, pa se trudim to izbaciti. Alkohol pijem rijetko i samo kad se nešto slavi, pa su zapravo cigarete jedini porok koji imam i koji ću, nadam se, izbaciti.

A kako je s ljubavi? Hoćete li otkriti čitateljima ljubite li još damu koju ste znali spominjati zadnje godinu, dvije? Bar ime? Čime vas je dama osvojila?

Detalje iz ljubavnog života ipak bih izostavio i zadržao samo za sebe.

Za kraj, gdje vas publika može doći čuti, vidjeti?

Bit će nas svugdje - u Beču, na moru, u središnjoj Hrvatskoj, Istri, Njemačkoj, Švicarskoj... Koncertni kalendar se počeo puniti brzinom munje. Odradit ćemo sedamdesetak koncerata.