Ivici Vidoviću slava je bila samo gubljenje vremena, a gluma poziv: 'Uloga će već doći k tebi'

Ivica Vidović, jedan od najvažnijih i najomiljenijih hrvatskih glumaca, napustio nas je 18. travnja 2011. godine, no sjećanje na njegovu jedinstvenu pojavu i uloge koje su obilježile generacije i dalje živi. Rođen u Beogradu 1939. godine, ali srcem Komižanin, Vidović je tijekom polustoljetne karijere ostavio neizbrisiv trag u kazalištu, na filmu i televiziji, uvijek ostajući vjeran sebi - introvertiran, pomalo melankoličan, ali neodoljivo šarmantan i istinit.

Iako rođen u Beogradu zbog očeve vojne službe, Vidovićevo djetinjstvo vezano je uz Komižu na Visu, kamo se obitelj vratila uoči Drugoga svjetskog rata. Rano djetinjstvo obilježio mu je zbjeg u egipatski logor El Shatt 1944., gdje je kao petogodišnjak bio dio kulturno-umjetničkog društva djece izbjeglica, koje će kasnije prerasti u Gradsko kazalište mladih Split. Tu je uz Borisa Dvornika napravio prve glumačke korake. Prijateljstvo s Dvornikom obilježilo je i anegdotu s prijamnog za Srednju glumačku školu u Novom Sadu, gdje Vidović nije primljen - navodno iz straha da se škola ne pretvori u “Nagasaki” zbog njih dvojice. Ipak, Vidović je 1963. godine diplomirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu i počeo bogatu karijeru.

Vidovićeva karijera protezala se kroz sve medije. U kazalištu, od HNK Zagreb, preko splitskog HNK i kultnog Teatra &TD, do matičnoga Dramskoga kazališta Gavella, ostvario je niz antologijskih uloga, posebno u modernom repertoaru (Handke, Stoppard, Kundera, Gavran). Bio je majstor u tumačenju likova s margine, onih koji promatraju život iz kuta, često pasivnih protagonista čija unutarnja snaga nosi priču, poput uloge u “Gospodaru sjena” gdje je ravnopravno parirao ekspresivnom Peri Kvrgiću.
Na filmu je postao prepoznatljiv po novom tipu introvertiranog, urbanog (anti)junaka. Uloge u filmovima poput “Zaseda” Živojina Pavlovića (koja ga je posebno dirnula), “Idu dani” Fadila Hadžića, “Kužiš stari moj” Vanče Kljakovića (Srebrna arena u Puli), “Ritam zločina” i “Čovjek koji je volio sprovode” Zorana Tadića, te kasnijih “Kako je počeo rat na mom otoku” ili “Fine mrtve djevojke”, spadaju u vrhunce hrvatske kinematografije. Njegova supruga Gordana Gadžić isticala je kako je Vidović volio ljude s ruba i nikada im nije sudio, što je publika prepoznavala.

Televizijska publika zauvijek ga pamti kao osobenjaka Servantesa u kultnoj seriji “Naše malo misto” i kao dobroćudnog, pomalo naivnog inspektora Vinka u istoimenoj seriji, koja mu je donijela ogromnu popularnost sredinom 80-ih.

No slava ga nikada nije zanimala. “Tko će na slavu gubiti vrijeme?!”, znao je reći. Glumu je smatrao pozivom, ozbiljnom igrom u kojoj se primjenjuje život, a ne samo zanimanjem. Mnogi su za njega govorili da ne glumi svoje uloge nego da igra samog sebe. Svojedobno je to komentirao za Studio i rekao: “Pa ne može čovjek igrati samog sebe?! Može dio sebe igrati. Kao što svaki čovjek nosi stotinu osobina u sebi i pitanje je u kojoj će mjeri određena osobina izaći, tako je i glumac sazdan - da uloga izađe iz njega. Osim toga, čini mi se da treba čekati da uloga prije dođe k tebi nego da ti ideš k njoj. Uloga će već doći k tebi kao takva”.

Privatni život Ivice Vidovića obilježile su tri supruge. Nakon braka sa Zdenkom Anušić i Mirjanom Majurec (s kojom je dobio sina Luku, danas poznatog iluzionista), svoju najveću ljubav i životnu partnericu, glumicu Gordanu Gadžić, upoznao je 1988. godine na snimanju filma “Čovjek koji je volio sprovode”. Bila je to ljubav koja je prerasla filmsko platno. Gordana ga je opisivala kao jednostavnog, istinitog, ustrajnog, duhovitog i nježnog čovjeka, “muškarca kakvog nema više”.

Početkom turbulentnih devedesetih godina Gordana se zbog ljubavi prema Ivici i želje za očuvanjem obitelji (tada su već imali sina Filipa, kasnije su dobili i kćer Anu) iz rodnog Beograda preselila u Hrvatsku. Uslijedile su teške godine obilježene netolerancijom, medijskom hajkom (posebno nakon kratkog angažmana u Dubrovniku) i profesionalnom marginalizacijom, ponajviše zbog Gordanina podrijetla.

- Došla sam u Hrvatsku u ime obitelji, a zbog podrijetla ovdje nikada nisam bila prihvaćena - iskreno je priznala Gadžić u intervjuu za Tportal. Vidović je teško podnosio situaciju, dobivao je sve manje uloga, a Gordana gotovo uopće nije glumila. Preživljavali su teško, suočeni s izolacijom i besparicom. Iz teške situacije, kao “jedina moguća svjetiljka”, rodila se ideja o vlastitu kazalištu. Godine 1998. osnivaju Teatar Rugantino, započevši s predstavom “Ay, Carmela”, koja je zbog svoje tematike postala i društveni događaj.Rugantino i danas djeluje pod Gordaninim vodstvom, kao svjedočanstvo njihove upornosti i ljubavi prema kazalištu.

Sva Ivičina djeca krenula su umjetničkim putem. Najstariji sin Luka Vidović postao je najpoznatiji hrvatski iluzionist, a za magiju ga je zainteresirao upravo otac, pokazavši mu prve trikove i poklonivši mu snimke Davida Copperfielda.

- Ja tad nisam ni znao tko je Copperfield jer sam u toj fazi bio Kukoč, Jordan... Košarka me zanimala, nogomet i sport općenito. Kako mi je očuh Marko Mlinarić, živjeli smo u Francuskoj, a on je igrao sa Zidaneom u Cannesu. S njim smo bili kućni prijatelji, kao i s Éricom Cantonom. I od tog sportskog svijeta prevagnula je umjetnička duša - ispričao nam je Luka prošle godine. Tada je dodao kako su mu roditelji ipak bili pomalo skeptični oko karijere.

- A čiji bi roditelj bio zadovoljan da mu sin kaže da se u Hrvatskoj želi baviti mađioničarstvom? Mislim, vjerojatno su zbog toga što su glumci i umjetnici znali kakav me težak put čeka. Za mene su uvijek htjeli samo najbolje i nisu se nikad petljali u moje odluke - ispričao je. Tad se prisjetio i projekta “Cijeli svijet je pozornica” koji je radio s grupom Atomic Dance Factory, a uz njega je trebao glumiti i njegov otac, no, nažalost, tada je preminuo.

- Bilo je zamišljeno da tata priča životnu priču, a da ga ja igram u djetinjstvu kroz cijelu predstavu. Nakon smrti smo se ipak regrupirali i predstavu igrali 35-40 puta te sam vječno zahvalan na njoj - rekao je.

Sin Filip Vidović, kojeg je Ivica dobio s Gordanom, uspješan je glumac mlađe generacije, zapažen po ulogama u Teatru Ulysses, Rugantinu i HNK (“Ciganin, ali najljepši”), a kći Ana studirala je filmsku produkciju. Filip je prve glumačke korake učinio upravo uz oca u Ulyssesovoj predstavi “Play Beckett”, i to kao 13-godišnjak. Kako nam je ispričao prije nekoliko godina, tada nije točno znao čime se njegov otac bavi.

- Znao sam da je na sceni, da nešto glumi i rekao sam da želim vidjeti jednu probu i on me odveo. Sve mi je bilo zanimljivo, a kad im je u predstavi trebalo dijete, Rade (Šerbedžija, op.a.) je pitao tatu smije li me pitati želim li igrati. Tata je rekao da može, Rade me pitao, ja sam pristao i tada je sve počelo - prisjetio se.

Doajen hrvatskoga glumišta preminuo je u 72. godini nakon borbe s karcinomom. Zdravstveni problemi počeli su dvije godine ranije, 2009., kad je operirao čvoriće na glasnicama. Godinu dana kasnije dijagnosticirali su mu rak grla. Iako su svi bili optimistični i nadali se da će se oporaviti, Ivica je svoje posljednje tjedne proveo u bolničkom krevetu, a njegov odlazak pogodio je cijelu naciju. Bila mu je želja da ga pokopaju na Komiži, što su i učinili. Točno u 16 sati na Veliki petak, na Gradskom groblju u Komiži, oglasile su se trube, koje su uz melodiju “Fala”, zatim ‘”Oj ti dušo moje duše” i “Tišinu” odale posljednju počast velikom Ivici Vidoviću.

Gordana Gadžić je nakon Ivičine smrti priredila opsežnu monografiju “Hod po rubu, s Ivicom” kao posvetu njegovu životu i djelu te kao svjedočanstvo o vremenu u kojem je stvarao. Ostavio je iza sebe bogat opus i sjećanje na glumca koji nije glumio nego živio svoje uloge, čovjeka koji je hodao po rubu, ali uvijek ostajao svoj - tihi velikan hrvatskoga glumišta.