Kao tinejdžer bio je finalist “Supertalenta”, nastupao je na Eurosongu i kao plesač uz Albinu Grčić, a trenutačno je jedan od glavnih glumaca u mjuziklu “Jadnici” u zagrebačkoj Komediji. On je pulski pjevač, glumac i plesač Devin Juraj (24) i jedan je od osam kandidata showa Nove TV “Tvoje lice zvuči poznato”. Ulovili smo ga na probi i dobro se zabavili na snimanju na kojem je utjelovio pirata s Kariba, odnosno Johnnyja Deppa. Ahoy!

U PETAK NA SVIM KIOSCIMA Devin Juraj zvuči nam poznato: Na dan je postao pirat s Kariba

Koja vam je transformacija u showu “Tvoje lice zvuči poznato” bila najzabavnija, a koja najteža?

Definitivno Freddie Mercury, kojeg ćete vidjeti u nedjelju. Nešto je prevladalo kad sam ga morao imitirati, jedna određena ljubav i emocija prema svemu što je on bio. Preteško mi je izraziti se riječima. Jedna razina straha, uzbuđenosti, treme, sreće. Znao sam da je to ogroman posao, ali isto tako i da je to posao koji znam odraditi. Mislim da se prečesto javno podcjenjujem u tom obliku. Znam što radim i zašto radim sve ovo, a to je ustvari kao i kod Freddieja, razina vještine koja dolazi isključivo iz ljubavi prema svemu ovom. Najteža transformacija? Tek slijedi.

Kako je nositi uske trikoe kao Cher, hodati u štiklama i sjediti satima na šminkanju?

Mogu vam reći kako je to bilo nositi prvi i, nadam se, zadnji put. Strašno! Ukratko, sve je to dio ovog posla i znam da ću možda imati sličnu priliku u budućnosti u sklopu nekog projekta, ali to ne znači da mi je to kao ‘dobar dan’. Dapače, bilo mi je drago da mi je bilo pomalo neugodno jer sam znao da moram dati još sto posto više sebe. Profesionalnost je vodilja svega ovog. Treba se psihički pripremiti kad se pristaje na ovakvu razinu projekta. Ugledao sam se ustvari na glumačke uzore Jima Carreyja, Johnnyja Deppa, Leonarda DiCaprija, Billa Nighyja. Sve su to profesionalci koji su prije ili kasnije sjedili u stolici i trpjeli sate protetike i šminke, ali na kraju dana, koliko god svjesni trenutačnih muka, isto toliko svjesni ste blagoslova.

Pobijedili ste kao Maluma s pjesmom “El Préstamo”. Je li bilo teško naučiti španjolski tekst i ući u kožu “latino lovera”?

Itekako je bilo teško sve to naštrebati! Htio sam tekst što prirodnije iznijeti pa sam se posvetio učenju koliko god sam mogao. Najiskrenije, u ovoj emisiji najteže mi je bilo raspodijeliti dovoljno vremena za učenje pjesama. Maluminu pjesmu znao sam još od 2018., pa sam se opustio, ali svejedno pronašao zanimljivu dozu izazova u njoj. Te ‘studijske’ pjesme su teške jer live uvijek nekako, barem po mom mišljenju, imaju drugi osjećaj u izvođenju, pa sam se bez oklijevanja ulovio teksta da što manje razmišljam o njemu. Tako je, hvala Bogu, i bilo. Isključio sam se od njega i išao u autopilot jer sam se htio istinski zabaviti i to sam i učinio.

Pohvalili su vas da plešete bolje od srpske pjevačice Tee Tairović, koju ste utjelovili...

Znao sam da će naša koreografkinja Helena Janjušević zaskočiti priliku da Teinu koreografiju iskoristi maksimalno. Sve u svemu, neočekivano, ali ugodno sam iznenađen reakcijama na Teinu točku! Bila me frka, ali ljudi su to prihvatili kao jednu tako dobru i pohvalnu stvar da sam se više puta morao malo osvijestiti i zapitati što se događa. Mislio sam: ‘Ok, smijat će se ljudi, ali barem će se smijati sa mnom’ kad ono - ljudi mi šalju čestitke, hvale, puni su ponosa, što mi je uljepšalo to iskustvo još više jer sam neizmjerno ponosan na tu točku. Uložio sam puno truda i nadao sam se da će se taj trud prepoznati.

Bili ste finalist “Supertalenta” 2016. kao plesač...

Davne 2016., kako ja to iz milja volim kazati, bio sam finalist ‘Supertalenta’ dok sam se još aktivno bavio plesom. Ples je bila moja druga velika ljubav. Nakon glume, koju sam volio od prvih trenutaka u životu, ples sam otkrio slučajno, a trenirati sam počeo nakon što je nona inspirirala mamu da me upiše na ples. Ljubav prema plesu razvijao sam spontano, ali vjerujem da je istinski kliknula kad sam 2014. otkrio za nešto što se zove ‘freestyle’ iliti slobodan stil. Ples bez okova koreografije. Tu se rodila ekspresija, otkrivanje onog što volim sam, a ne u vodstvu trenera. Paralelno sam dvije godine trenirao u dva plesna kluba, u jednom trenutku čak tri, što je pomoglo u razvoju u svakom smislu. Najviše sam naučio kroz workshopove i plesne kampove gdje sam se educirao pomoću stranih plesača i sam sebi dizao ljestvicu.

Ples vas je 2021. doveo i do Eurosonga kad ste nastupali uz Albinu. Sjećate li se kakve anegdote? Ispala vam je slušalica iz uha?

Ta Eurovizija postavila je u meni ogromnu želju ponovno vratiti se tamo kao natjecatelj. Meni najbolja Eurovizija ikad. Imam samo divne uspomene, a natjecatelji te godine bili su doslovno zvijeri na pozornici. Zvuk te arene neću nikad zaboraviti, mislim da je to nešto što me dan-danas gura dalje u progonu mojih snova. Nakon početka točke ispao mi je body pack iz kostima koji nam je puštao pjesmu u slušalice i tu sam se našao u maloj dilemi. Iščupati ga i nastaviti dalje ‘na suho’ ili riskirati i pokušati ga fiksirati. Uvijek su nas učili da na sceni ništa nije veliki problem. The show must go on. Iščupao sam slušalice i slušao zvuk arene kako ori oko mene te krajičkom oka kroz osmijeh gledao kolege i pratio njih u slučaju da primijetim da mi zvuk kasni. Zato i jesmo imali slušalice, da ne bi došlo do kašnjenja jer pozornica nije ozvučena da bi se izvođači slušali, pa ni zvuk nije bio tako namješten. Energija me povukla i uživao sam u svakoj sekundi. To mi je podsjetnik da mogu sve što si zacrtam.

Imate li ambiciju i sami jednog dana stati iza mikrofona na Dori?

Cilj je Eurovizija, a Dora je put do nje. Besramno priznajem da mi je cilj pobjeda, a ne samo sudjelovanje. Kad će se to dogoditi, ne znam. Dora i sve ono što ona traži jest velik zalogaj za svakog izvođača. Najbitnija je dobra pjesma, bez koje se ne namjeravam prijaviti, ali nakon nje potreban je tim. Tim ljudi koji radi kad ja ne, koji razmišlja kad ja ne stignem, koji radi sve u svojoj moći da publika dobije taj savršeni proizvod.
Jednako koliko sam u potrazi za savršenom pjesmom, tako sam i u potrazi za savršenim timom s kojim ću se okružiti.

Plešete, pjevate, glumite u mjuziklu “Jadnici” u zagrebačkoj Komediji. Gdje vam je kraj?

Ako krenem listati svoje ambicije, nema im kraja, ali nemate ni vi toliko papira (smijeh). Živimo u modernom dobu gdje je postalo vrlo jednostavno lelujati po svemu i ubacivati prste u sve pomalo, no ja se držim toga da bih ipak volio biti izuzetno vješt u nekoliko stvari, a ostale raditi iz ljubavi prema njima bez presinga je li nešto savršeno. Ono što najviše želim je biti u elitnoj ligi u polju pjevanja i glume i takvu karijeru imati. To mi je finalni cilj. Svjetske turneje i box office hitove ukratko. Besraman sam u tome, pa to priznajem, i kako je to isto tako rekao Timothée Chalamet, želim biti među najboljima jer su me inspirirali najbolji. Vjerujem da bi svi trebali tako razmišljati. Životni san mi je biti EGOT iliti pobjednik nagrada Emmy, Grammy, Oscar i Tony. Zaljubljen sam u to što jest showbusiness.

Predstavili ste pjesme “Jedina”, “Dan dva”, “Trajat će”, “Samo tvoj” i “Level Up”, a objavili ste i rock singl “Insignia”. Planirate li ići u rock smjeru?

Ekskluzivno u rock smjeru ne znam. Jako sam zaljubljen u rock glazbu, ali sam jako labilan sa željama. Volim puno stvari odjednom i ne volim se forsirati u strogo jednom smjeru. Mislim da će sve to kod mene biti u fazama. Pjesma ‘Can’t Stay’ moja je prva pjesma u više metal smjeru koja mi hrani dušu kad god je čujem, ali onda smislim još tri pop stvari i odjednom slušam samo to. I onda bum, evo mene opet u gotici i slušam bend HIM i njihove genijalne kreacije. Lik ‘Devina’ kojeg sam stvorio hibrid je svega toga što je showbusiness i njezina umjetnost, pa ću kroz njega prezentirati što je to kad se zaljubljenik tih žanrova iskali po papiru i stvori svoj glazbeni svijet.

I privatno ste u rock stilu, volite modu. Koža, šminka, nakit... Imate li neku inspiraciju? Damiano David?

Sve osmišljavam sam i, moram priznati, suzdržavam se s ekspresijom jer ludovanje čuvam za pozornicu. Rock, boho, grunge, metal, punk, stilovi su ogledalo kulture, tako je i moj stil ogledalo mojeg života. Ne nosim nešto jer pripadam kulturi nego jer pripadam svome mentalitetu koji se na temelju takvih kulturnih momenata stvorio. Točnije rečeno, ne pripadam nigdje nego sam izražajni kameleon koji se, naravno, adaptira situacijama sukladno s emocijom koja ga prati. Usporedbe s Damianom su mi simpatične jer na temelju njih vidim zna li netko išta o čemu priča. Meni je Damiano genijalan u svakom pogledu, ali je on, kao i ja, proizvod svojih uzora. Jedine stvari koja nas spajaju su nacionalnost i sličnosti u fizičkom izgledu. Ako misle da je moja ekspresija eyeliner i otvorene košulje ‘furanje’ na Damiana Davida, odmah vidim da im je znanje o glazbi i glazbeno-modnom imidžu limitiran, čak i nepostojeći. Ili još gore, influensan.

Čime se, osim showa, trenutačno još bavite? Studirali ste u Engleskoj?

Trenutačno sam u kazalištu Komedija jedan od pjevača/glumaca u predstavi ‘Jadnici’. To je lijepo zaokruživanje mojeg studija. Vratio sam se iz Engleske sa studija Musical Theatra ne znajući hoću li se ikad time baviti, ali znao sam da će gluma i glazba biti prioritet. Glazba je preuzela, naravno, jer mi duša nije dala mira pa sam se njoj posvetio. Kad se prisjetim dana na fakultetu, mogu s ponosom reći da sam Devinu iz 2019. dokazao da je itekako u pravu i da priča ide onako kako ju on napiše, a ne kako je drugi skladaju. Bilo je tu itekako kompromisa, ali na kraju dana, radim sve ono što sam si zamislio i ciljam na još veće i više. Kako to volim reći - veće, jače, glasnije. Što budućnost nosi, to još ne znam, imam nekoliko projekata na vidiku, a dotad stvaram autorsku glazbu kojoj dajem posebno pažnje.

Odrasli ste u Puli. Kakav je Devin bio kao dječak?

Ne sjećam ga se iskreno. Devin je imao dva rođendana - 20.12. 2000. i istog datuma tamo negdje 2012. kad je prvi put stao na pozornicu. Imao sam divno djetinjstvo koje je moglo biti još ljepše da sam samo ranije izašao iz svojeg oklopa, ali tu su pomogli ples i pozornica kad sam čvrsto odlučio čime se želim baviti. Patio sam od ogromnog straha bilo kakvog javnog eksponiranja. Nisam to mogao smisliti u ni jednom obliku. Igrao sam se sam jer me bilo previše sram upoznavati novu djecu u strahu da ću se osramotiti. Najveća žalost bila mi je kad sam propustio priliku za novu igračku s tamo negdje šest, sedam godina. Mama me na nečijem vjenčanju nagovarala da nosim prstenje i mene je bilo toliko sram da me morala nagovarati novom igračkom, no ni to nije bilo dovoljno. Ne znam kako, taj strah je odlazio kad su se pojavljivale kamere. Sjećam se kao da je bilo jučer kad sam zadivio casting agente na audiciji imitiranjem lika Steve Urkela iz serije ‘Pod istim krovom’ i dobio priliku glumiti u reklami. Osim tih rijetkih trenutaka showbusiness cvjetanja, bio sam povučen, brbljavica kratkih riječi koji nije volio velike gužve niti odvajanje od doma.

Uz vas je uvijek majka Viviana kao najveća podrška. Koji vam je njezin najdraži savjet?

Moja majka je uistinu majka od A pa do Ž. Sve što prava majka mora biti, pa i više. Često se šalim da je ona moj menadžer, ali nije. Ne jer ne bi bila dobra u tome nego jer je ne želim teretiti tim obvezama. Ona je moja desna ruka, ali onoliko koliko bi svaka majka trebala biti svom djetetu. Pomaže mi baš time što mi omogućava da imam dom. Taj moment obitelji i sigurnosti koji ona nudi jest nešto što je u mom životu neprocjenjivo i obitelj koju imam mene čini istinski jednim od najbogatijih ljudi na ovom svijetu.
Majka mi je odmalena pružala dom bez granica i zato i jesam ovakav kakav jesam. Učila me poštovanjem, marljivošću, religijom, sve i više i naravno uz pomoć mojih nonića. Tu je onda došao i moj očuh, od kojeg sam naučio neopisivo puno i njezin posao u tom dijelu mojeg života bio je odrađen. Sad je tu kao pratilja u putovanju koji sam si sam izabrao. Stoji u pozadini kao ponosna žena koja je uvijek spremna pohvaliti, ali i pokoriti ako vidi da radim nešto što nije u skladu s mojim karakterom (što je, hvala Bogu, rijetko). Najbolji savjet? Ne znam, svaki. Dapače, sve što ona kaže je savjet, ali možda bi najdraži bio njezina uzrečica: ‘Sve će ići kako Bog kaže da treba ići’. Na kraju dana, najviše me naučila da budem zahvalan za sve što imam i da uživam u trenutku.

Bili ste malo dijete kad ste ostali bez oca Toma. Kažu da ste njegova slika i prilika. Koliko je bilo teško odrastati bez njega?

Mislim da je bilo teže mami nego meni, ali teško je bilo. Kao mali nisam shvaćao zašto su neke stvari kod mene drukčije od drugih jer nisam spajao da su to posljedice njegove smrti, ali sad kad retrospektivno gledam, vrlo mi je čista slika. Prva posljedica bila je ta zatvorenost ka društvu i strah ostajanja samog, strah od napuštenosti. Život me stavio na put koji je bio vrlo nejasan djetetu od tri godine, ali i to je proizvelo nešto. Da to nije bilo tako, danas ne bih bio ovakav. Možda bih bio bolji, a možda lošiji, tko zna. Prvi neki znakovi pojavili su se u senzibilitetu. Očeva smrt me rano ‘osvijestila’ o životu. Moj prvi senzibilitet jest bio to pretjerano shvaćanje da smo svi smrtnici. Memento mori i ta priča. Tjeralo me u dubokoumno razmišljanje i analiziranje života u jako ranoj dobi i to me pomalo izdvajalo od ostalih. Djeca oko mene, osjećao sam, dolazila su iz jednog pogleda svijeta koji je bio prikladan za tu dob, pun šarenila i sreće, moje je bilo posve realno, surovo, nefiltrirano. Ranije sam se doticao odraslih tema i nalazio mir u spoznaji da je život okrutan, ali kao i u svakom polju, nakon kiše dolazi sunce i to mi je dalo snage da si mogu i dan-danas dokazati da ako smo svi mi taj dio života preživjeli, preživjet ćemo sve.

Posvećujete li njemu nastupe?

Na neki način, da. Sve što radim je zahvala njemu. Čovjek je došao iz Kanade, zaljubio se u ženu čiji jezik je jedva govorio, napustio sve prijatelje i ušao u kulturu koja mu je bila strana, da bi na kraju nju oženio, dao meni život i ostao vječno u našim srcima. Smatram da je njegov put mene doveo do ovog gdje sam sad i njemu sam do neba zahvalan. Zato kao zahvalnost cijeloj obitelji, ali i njemu, sve što radim posvećujem njima svima i njemu jer uživam u svakom trenutku koji imam, za sebe, ali i za njega. Možda me nekad možete vidjeti u backstageu ili tik prije početka pjesme kako nešto šapćem, a to su često molitve ili zahvale, i njemu i Bogu. Usko sam vezao ta dva pojma jedan uz drugi jer mi to daje snagu kad utihnem cijeli svijet i ostanem sam sa sobom i mislima. Dajem ocu počast time što radim i trudim se da uvijek bude ponosan na sve što postignem jer mi on i moja voljena obitelj za to daju snagu.

Imate posebno ime. Kako ste ga dobili i koje je značenje?

Devin dolazi od riječi ‘divine’, što znači božanstven. Majka vjeruje u ‘nomen est omen’ pa me tim mišljenjem i imenovala. Vjerujem da bolje ime nije mogla odabrati jer ga stvarno nosim s ogromnim ponosom. Dobio sam ga, doduše, slučajno. Bili su sigurni da će im dijete biti djevojčica, pa su muško ime odabrali unaprijed, ali preventivno ako se baš dogodi da je doktor krivo presudio, da imaju ime, a kako nisu bili skloni tipičnim ili svakidašnjim regionalnim imenima, tražili su nešto ‘svjetskih’ razmjera. Mislim da su dobro presudili!

S kime biste voljeli surađivati u budućnosti?

Ima ih mnogo, ali neka imena se vječno ponavljaju! S regionalne scene Dino Merlin je ime koje stalno imenujem. Očaran sam njegovim senzibilitetom i mistikom i vjerujem da bismo zajedno stvorili nešto što svijet nije dugo vidio. Od stranih izvođača uvijek i zauvijek držim se moga prvog idola, a to je Justin Bieber. Pratim ga od njegovih početaka i velik dio mojih početaka nastali su na inspiraciji njegovih pjesama i pojave, pa mislim da će to biti san koji ću ganjati do ostvarenja! S filmske strane, volio bih jako glumiti s Johnnyjem Deppom i Timothéeom Chalametom. Johnny je moj glumački začetak, a Timothée je pravi primjer svega što mi mladi donosimo u ovu budućnost i taj žar ne samo za uspjehom nego za kvalitetom.

Što je najluđe što ste napravili zbog ljubavi?

Mislim da je sve što čovjek napravi zbog ljubavi ludo. Znam za sebe kad me emocije povuku da izgubim svu pamet i zaboravim na sve što je glazba, gluma, ples, film, sljedećih par dana razmišljam samo o toj osobi. Možda to! Najluđe što sam ikad napravio zbog ljubavi je što sam zaboravio na sve što je moj život i posvetio svaki trenutak i dah osobi zbog koje sam glavu izgubio! To vam moja draga može potvrditi.

Stižu li vam sad poruke obožavateljica otkad ste u showu?

Da su stigle svakakve poruke, jesu (smijeh). No vrlo sam sabran kad su u pitanju komunikacije u bilo kakvom smislu. Jako mi laskaju, ali istinski najviše cijenim kad stižu poruke pune poštovanja. Komunikacija s nekim koga ne poznajem najviše me oduševi kad druga osoba realizira da razgovara sa strancem i jako sam sretan kad vidim da se ljudi javljaju s razlogom i ciljem, a unutar toga zadrže finoću i kvalitetu izražavanja koja je uvijek pohvalna.