Zvučni top bio je izraz Vučićeve frustracije i straha od prosvjeda

Reakcije na prosvjed često govore više od samog prosvjeda.

Takva je bila i reakcija Vučićeva režima na subotnji prosvjed u Beogradu. 

Zvučni top kojim se pokušalo razbiti masu hodača pokazao je da Vučić ne preza ni od ilegalnih sredstava kako bi se obranio od prosvjednika. Pa huligani i nasilnici koji se automobilima zabijaju u gomilu ili fizički napadaju i provociraju prosvjednike. Pa lažni studenti. Pa zabrana ulaska stranim novinarima u Srbiju. Pa širenje medijske histerije o stranim agentima. Pa napadi na tobožnje širitelje hibridnog rata iz Hrvatske.

Prosvjednici se nisu dali isprovocirati, ali su zato isprovocirali Aleksandra Vučića.

Izraz straha

Famozni zvučni top odjeknuo je snažnije od prosvjeda milijun ljudi u glavnom gradu Srbije za kojeg neki analitičari tvrde da nije bio opasan, ni politički fokusiran, pa stoga niti uspješan. Ali Vučić ga je svojom reakcijom učinio bitnim. 

Jer zašto bi udarao na prosvjednike i izmišljao fantomske prijetnje, ako ih se ne boji?

Tradicionalno, diktatori se nasilničkim sredstvima obračunavaju s prosvjednicima i samim time potvrđuju političku narav svoje diktature. Ali istodobno, otkrivaju nesigurnost i strah koju skrivaju iza agresije.

Ali što nakon toga?

Demokratska nesvijest

Diktatori bez demokratske svijesti, kakav je predsjednik Vučić, ne slijede demokratsku logiku niti demokratske uzuse i ne padaju ničice pred prosvjedima, koliko god masovni bili. Ne podnose ostavke. Ne odlaze mirno s funkcije koje se toliko grčevito drže da posežu čak i za zvučnim topovima. 

Vučić se uplašio nečega sa čime se zapravo prije nije susreo: tihe, ali goleme mase koja se trudila biti nepolitička i koja je nastupala bez koherentne političke poruke - pa i pozadine - bez europskih zastava i tradicionalnih modela pobune s kojom se Vučić tijekom svoje vladavine naučio obračunavati.

Nije mogao uhvatiti prosvjednike ni za glavu, ni za rep, jer ih oni naprosto nemaju.

Vučićev tantrum

Nema vođa koje Vučić može kompromitirati, demonizirati ili uhapsiti, nije bilo političkih poruka s kojima se može ritualno obračunavati, nije bilo zastava koje bi mogao stigmatizirati i optužiti za urotu protiv Srbije, nije bilo parola koje bi mogao iskoristiti za vlastiti propagandni rat.

Sve to možda su bile slabe točke prosvjeda, ali opet točke koje su najviše zbunile i uplašile Vučića i njegove medijske i političke dželate.

Pa je stoga zvučni top mogao biti jedini Vučićev suvisli odgovor.

Kao politička verzija dječjeg tantruma. 

A što sad?

Vučić nije iznenada pokazao svijetu da ne preza ni od čega u obračunu s prosvjednicima i kritičarima, ono gore moglo bi tek doći, već je otkrio da ga prosvjednici čine nervoznim i nesigurnim.

Ali što slijedi nakon ovog prosvjeda?

Diktatori ne padaju pod demokratskim pritiskom, već priznaju samo silu koja, eto, nije sastavni dio ovakve vrste prosvjeda i profila prosvjednika. Diktatori padaju na izborima koji se organiziraju po modelu, receptu i režiji tog istog diktatora.

Vučić je već uništio medije, zastrašio građane, razbio opoziciju, pokorio institucije, zavladao državom u kojoj neće dozvoliti "oporbenu situaciju". Što se onda može očekivati od izbora?

Ohrabrili građane

Masovni prosvjed možda je ohrabrio građane Srbije da prvom prilikom izađu na birališta i pokušaju srušiti Vučića i njegovu vlast, ali kad taj trenutak dođe iznova će se pred građane Srbije postaviti pitanje ima li nekoga tko može pobijediti tog Vučića.

Što dulje traje, diktatura postaje sve snažnija i otpornija, a njezini protivnici sve slabiji i ranjiviji. I ono što Vučiću odgovara: opozicija je razjedinjena, nefokusirana, ponekad histerična, instrumentalizirana u smislu da skreće pažnju s prave alternative i zamagljuje put prema reformama. 

Masa je već tu, to je pokazao beogradski prosvjed. Sada treba tu masu pretočiti u političku snagu i demokratsku alternativu.

Jer bez toga prosvjedi protiv diktatora nemaju smisla.