Potresno pismo obitelji Braun iz Auschwitza: Draga djeco, mi danas putujemo. Tako mora biti

Tragedija holokausta mora biti zapamćena sa sramom i strahom dokle god ljudsko sjećanje bude postojalo, rekao je 2006. godine Kofi Annan, tad glavni tajnik Ujedinjenih naroda. Tako je govorio i Boris Braun iz Zagreba, čovjek koji je preživio čak pet logora, uključujući Auschwitz. “Naše se priče moraju čuti i stalno ponavljati, dok god smo živi”, govorio je. Gospodin Braun je umro 2018. u 99. godini.

- Draga naša djeco, mi danas putujemo. Kuda? Nemojte se žalostiti. Mi smo stari, i po prirodnom zakonu mora tako biti. Ljubi vas tata, mama, Boris...”, piše na staroj dopisnici koju nam pokazuje sin Borisa Brauna, Mario Braun, naš poznati konzervator. Dopisnicu su njegovi baka i djed, s kojima je bio i njegov (budući) otac Boris, tad mladić od 23 godine, u Zagrebu s kamiona u svibnju 1943. gurnuli poznaniku, da je dostavi kćeri Štefici. Kamion pun zarobljenih je u tom trenutku kretao na željezničku stanicu, na transport za Auschwitz. Braunovi su dotad sedam mjeseci prvo proveli u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici, a kad su stigli u Auschwitz, obitelj je razdvojena.

(Dopisnica koju su Borisovi roditelji predali poznaniku dok su na kamionu čekali put na kolodvor, odakle su deportirani u Auschwitz, obiteljska arhiva)

- Po dolasku u logor moj je tata odmah odvojen od svojih roditelja i više ih nikad nije vidio. Oni su, pretpostavljamo, odmah poslani u plinsku komoru, kao stariji, a tata je smješten u radni dio logora, gdje su bili mlađi. Život mu je od tog trenutka spasila činjenica da je ranije naučio električarski zanat, i to kod tate na elektrocentrali u Đurđevcu, odakle je moja obitelj - priča za 24sata Mario Braun.

Nakon sedam mjeseci ustaškog zatvora i četiri mjeseca Auschwitza, Boris Braun je preživio još tri nacistička logora - Javoržno pored Auschwitza, poljski radni logor Blechhammer, da bi kraj rata dočekao u njemačkom logoru Buchenwald.

(Boris Braun 1945. ili 1946. godine, kad je nastavio studij nakon povratka u Zagreb, obiteljska arhiva)

- Nikad nam o logorima nije pričao i sve što sam doznao, čuo sam iz njegovih razgovora s drugim logorašima, s kojima se redovito sastajao. A onda smo 1987. zajedno, cijela obitelj, otišli u Auschwitz, bio je to tatin prvi posjet logoru nakon uzništva. Mislim da ga je jako pogodilo jer više nije želio ići u Auschwitz. Ali je odlazio u Buchenwald i uvijek hvalio način na koji Nijemci mlade koji tamo dolaze uključuju u sjećanje na žrtve - kaže sin Mario.

Boris je rođen 1920. u dobrostojećoj obitelji Šandora Brauna, koji je u Đurđevcu imao veliki mlin, pilanu, vinograd, čak i pogon za proizvodnju leda. U kraj je doveo i struju, koja će kasnije Borisu spasiti život.

- Djed Šandor je u sklopu mlina imao elektrocentralu, proizvodili su struju na parni generator. Kad je tata 1941., nakon donošenja rasnih zakona, kao Židov izbačen s fakulteta u Zagrebu, vratio se u Đurđevac i počeo, iz dosade, odlaziti na elektranu. Tamo su ga majstori naučili strujnom zanatu - nastavlja očevu priču sin Mario.

(Obitelj Braun u Rogaškoj Slatini 1934., obiteljska arhiva)

No Boris i njegova obitelj ni u Đurđevcu nisu još dugo bili sigurni. Pomogla nisu ni brojna očeva poznanstva - bio je dobar s banom Ivanom Šubašićem, tadašnjim zagrebačkim gradonačelnikom Matom Starčevićem i mnogim drugim važnim suvremenicima. U jesen 1942. godine, u noći, uhićeni su svi osim Borisove sestre Štefice, koja je već u Zagrebu bila udana za Hrvata katolika, što ju je spasilo od deportacije. Ostali Braunovi dovedeni su u zatvor u Savskoj ulici.

- Tu smo svi, za njih, prestajali biti ljudi. Sve nam je oduzeto i skinuto, dobili smo tek cipele, dvije lijeve ili dvije desne, jedne gaće, košulju, hlače i kaputić, sve staro i milijun puta isprano, grubo - ispričao mi je gospodin Braun 2012., tad u razgovoru za Novi list.

U ustaškom zatvoru je obitelj bila sedam mjeseci - Boris i otac u istoj ćeliji na muškom odjelu, majka na katu iznad. U svibnju 1943., baš na majčin rođendan, ukrcani su u teretne vagone za Auschwitz. Nisu znali kamo ih voze, kako piše i na staroj sačuvanoj dopisnici koja je došla do sestre Štefice. Zatvoreni u stočnom vagonu sa stotinjak ljudi, polazak sa zagrebačkog kolodvora čekali su satima.

- Ja sam u vagonu primijetio jednu lijepu djevojku i sve do kraja puta razmišljao kako ću joj, kad izađemo iz vlaka, hofirati... - ispričao je Boris Braun.

Vrata vagona otvorila su se u Auschwitz-Birkenau, stratištu za više od milijun Židova i drugih nepoćudnih Hitlerovu režimu. Boris je, čim su se vrata vagona otvorila, dobio naredbu da s još jednim mladićem na tlo spusti sve one koji su putem u vagonu umrli, a zatim je morao stati u mušku kolonu.

- U njoj je bio moj otac, ali majku više nisam vidio. Iz očeve kolone su me, međutim, premjestili u kolonu koja je pješice krenula put baraka, a ostali, stariji ljudi, uključujući i moje roditelje, kamionom su odvezeni u krematorij. Stigli smo u barake, počeo sam razgovarati sa starim logorašima, upitavši ih kamo su odveli moje roditelje, a oni su mi odgovorili upirući prstom u nebo. Sve mi je bilo jasno. Znao sam da sam u klaonici, u stroju za ubijanje ljudi i da više nema mame i tate. Nevjerojatno je to - nemaš vremena za tugovanje, razmišljaš samo kako preživjeti - ispričao je Braun 2012. godine.

Istetoviran mu je logoraški broj, dobio je i svoj karton. Dok su ga u karton upisivali tog 7. svibnja 1943., na njemačkom su ga pitali što zna raditi. Poljski seljaci su mu ranije rekli da ni za živu glavu ne govori da studira agronomiju jer je tamo već bilo puno seljaka-poljoprivrednika, pa je rekao da je - električar. To ga je spasilo. Određen je za rad s električarima, mahom Poljacima.

(Boris Braun sa sestrom Šteficom i obiteljskim prijateljem u šetnji Zagrebom 1945., obiteljska arhiva)  

- Jednom sam u SS-ovsku baraku išao provjeriti struju pa pored barake, u zdjeli njihovih vučjaka kojih tog trenutka nije bilo, vidio komad zamrznutog mesa. Uzeo sam to, odnio u baraku, u kojoj smo meso još poluzaleđeno i pojeli. Bilo je i onih koji ga nisu htjeli. Ja sam jeo. Pitam djecu u školama što misle - uništi li to čovjekov ponos ili ne. Mi smo samo htjeli preživjeti - ispričao je Braun.

Jedna od zadaća logoraša električara bio je i popravak lifta u krematoriju.

- Jednog smo dana dobili nalog da odemo u krematorij u kojemu se pokvario lift. Poljaci su ga popravljali, a kako straže nije bilo, meni vrag nije dao mira, počeo sam njuškati. Malo je ljudi to vidjelo - peći, plinsku komoru, sve. I znao sam što se tamo događa, naletio i na majstore koji su željezna vrata komore, koja su se dotad otvarala prema unutrašnjoj strani, postavljali tako da se otvaraju prema van. Bilo mi je jasno i zašto - ispričao je Braun za Novi list.

Nakon određenog vremena SS-ovci su tražili dobrovoljce za osnivanje novog logora i jedini se Boris iz grupe javio.

- Iako su takvi pozivi ponekad bili dvosjekli mač, jer su dobrovoljci mogli biti odvedeni u smrt, tata je imao neki dobar predosjećaj i javio se - kaže nam sin Mario.

Sutradan su dobrovoljci, na kamionu s građevinskim materijalom, stigli u Javoržno, tridesetak kilometara udaljeno od Auschwitza. Bio je to logor u osnivanju i Boris je po dolasku pomislio: “E, tu bum ostal živ!”. Tamo je u jednoj baraci bila kuhinja, u drugoj SS-ovci, a uokolo samo brisani prostor - tek je trebalo sagraditi barake, njih trideset, i budući logor opasati bodljikavom žicom pod naponom. To je bio Borisov posao, kao i, kasnije, svjetlo u logoru noću, briga o struji u SS-ovskim barakama i ostalo. Čuvari su ga zato nazvali “električarom bodljikave žice”, taj mu je nadimak, na njemačkom ostao do kraja boravka u Javoržnom. Čuvarima nije smetalo ni kad je Boris struju sproveo i u logoraške barake, bez pitanja. Nisu ga kaznili, možda je i čuvarima to osvjetljenje odgovaralo zbog boljeg nadzora.

- Nadimkom su mi se izrugivali, ali sam ga shvatio i kao svojevrsno priznanje - ispričao je Boris. Jednom je, obilazeći šaltere u SS baraci, kako bi se malo ugrijao, čuo dvojicu kako razgovaraju na hrvatskom. Usudio se obratiti im se i doznao da su vojvođanski Folksdojčeri. Poslije bi mu oni ponekad dali i malo kruha.

- U Javoržnu je tata ostao sve do trenutka kad su počeli nadirati Rusi, bio je to siječanj 1945. Nijemci su logoraše potjerali na marš od 400 kilometara, koji je prolazio kroz druge logore, na kraju su svi došli u Buchenwald. Tamo je tata opet imao sreće jer je naletio na liječnika Belu Kohna, obiteljskog prijatelja, koji je radio u Buchenwaldu. Taj je logor imao jak pokret otpora jer su u njemu zatočeni bili i članovi francuskog pokreta otpora. Imali su i oružje i dobru organizaciju te su uspjeli dio SS-ovaca u tom kaosu kraja rata i poubijati - govori nam Mario Braun.

I Boris Braun je ispričao kako su, u maršu na temperaturi od minus 20, prvo došli do Blechhammera, radnog logora u Poljskoj. SS-ovci su iz njega pobjegli i logoraši su nakratko ostali sami, dok nije došla njemačka žandarmerija.

- U logorskoj kuhinji smo pronašli vreću graha. Skuhali smo ga u nekakvim amperima, nažderali se i zaspali! Bježati nismo mogli, nije bilo snage za to - prisjetio se gospodin Boris. Nijemci su ih zatim odveli u Buchenwald, gdje je pronašao doktora Kohna, koji mu je pomogao.

(Sustret s prijateljima u Auschwitzu 1987. s kojima je preživio logore do oslobođenja u Buchenwaldu, Boris Braun u sredini, obiteljska arhiva).

Kući se u oslobođeni Zagreb vratio tek u ljeto 1945. Završio je Agronomiju, na tom je fakultetu kasnije i predavao, a zatim radio kao republički inspektor za peradarstvo. Ima dva sina. O njemu je snimljen dokumentarni film “Životni put Borisa Brauna” u produkciji Muzeja Grada Đurđevca.