Tihomir je nestao na Ovčari: 'Tražit ću ga dokle god. Ako ga ne nađem, tražit će ga moj sin'

Godina je 1991., 8. studeni. Na Trpinjskoj cesti cijeloga dana žestok napad srbočetnika. Vode se posljednje, očajničke borbe. Tenkovi nadiru, na položaju zvan ‘kivi’ u Hercegovačkoj ulici nekolicina naših branitelja, među njima Tihomir Savanović-Ćićo i Predrag Matić, koji sa svojom osom ‘praši’ po nailazećim tenkovima.

Na kraju dana zatišje. Tihomir i njegov suborac Zoran Šangut odlučuju poći do jednog od tenkova nadajući se u njemu pronaći automatske puške i uzeti ih. No, par minuta nakon njihova odlaska začuje se žestoka pucnjava. Šangut se vraća unezvijeren.

- Vidjeli su nas i opalili po nama. Ćićo je ranjen, ne znam gdje se sklonio, ali još tuku po njemu - rekao je izvan sebe. Ne razmišljajući, po Ćiću je krenuo Predrag Matić. Našao ga je kako leži ispod stabla šljive, teško ranjen u trbuh za kojega se držao rukom, a krvario je i iz rane na nozi. Iako rafalna paljba nije prestajala Matić ga je uspio dovući na sigurno i odmah su ga odvezli u bolnicu. Ćićo je preživio nemoguće ranjavanje, ali nije i ono što je uslijedilo. Naime, unatoč njegovom teškom stanju, potpuno je sigurno da je živ dočekao ulazak pripadnika tzv. JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu. Prema iskazima svjedoka, posljednji put je viđen na bolničkim nosilima prekriven dekom.

- Sve to ispričao mi je osobno Predrag Matić kada nam je došao predati orden koji je dobio kao zahvalu za spašavanje mog oca i hrabro ratovanje. To što mi je on rekao o ocu jako mi je dragocjeno jer sam imao tek dvije godine kada je tata nestao i kada smo morali bježati od kuće. Moja sjećanja na njega satkana su od priča koje su mi drugi ispričali, ali unatoč tome imam osjećaj da sam ga dobro znao. Sjećam se da me je grlio, da smo se igrali. Zato ću ga neprestano tražiti dokle god ne budem znao gdje su mu kosti”, kaže nam Nemanja Savanović (36) iz Vukovara, sin nestalog Tihomira Savanovića, jednog od nekoliko tisuća hrvatskih branitelja koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti, ali su znali koja je njihova domovina.

- Tata se u obranu uključio u svibnju, sa svim svojim prijateljima iz Slavonske i Hercegovačke u kojoj smo živjeli. Rekao im je ‘moja domovina je Hrvatska’ i uzeo oružje da ju obrani. Njegovi zapovjednici su mi rekli da je bio hrabar i srčan, iako je po prirodi uvijek bio tih i povučen. Mnogi su ga znali jer je cijeli život igrao nogomet. Imao je svoju ekipu s kojom je igrao po turnirima. Živio je za nogomet. Svi su se čudili kad je rekao da se ženi jer nikada nije izlazio s društvom i bio je stidljiv. Ali mami se svidio takav. Upoznali su se u tvornici Borovo u kojoj su oboje radili. Tata je bio obućar - govori Nemanja koji ima i godinu dana mlađu sestru Draganu. Njih dvoje žive u Vukovaru i ne prestaju se nadati da će naći oca.

Ime Tihomira Savanovića - Ćiće vodi se na spisku žrtava Ovčare koje još uvijek nisu pronađene no, vrlo je moguće da je on jedan od onih teških ranjenika vukovarske bolnice koji su netragom nestali nakon što su izneseni s bolničkih hodnika u smjeru Ovčare, a potom prema Negoslavcima.

- U prvo vrijeme mi smo se, s bakom i prabakom, skrivali po podrumima. Kada su stvari postale ozbiljnije organizirana je evakuacija za žene, djecu i starce pa smo otišli u progonstvo, prvo u Viškovce kod Đakova. Tamo nas je primila obitelj Mijakić. Bio je kraj rujna ili početak listopada kada je tata iznenada došao k nama sa svoja dva suborca iz Varaždina. Samo se pojavio na vratima. Svi su vrisnuli od sreće. Proveo je dva dana s nama; igrao se sa mnom i sa sestrom, razgovarao s bakom, a mamu je izveo navečer na piće u lokalni kafić. Baka ga je molila da se ne vraća u Vukovar, već je tada jednom bio ranjen u šaku, od gelera, ali on je rekao da nema šanse, da neće ostaviti svoje prijatelje i suborce. Otišao je nazad za Vukovar i nakon toga su ubrzo pukle sve veze s gradom, nije se više moglo ni ući u njega ni izaći. Danas mislim da se zapravo došao oprostiti s nama - govori Nemanja očiju punih suza. Sjećanja na tatu uvijek emotivno doživi.

- Kada tako mali ostaneš bez oca pa ti o njemu svi pričaju, sjećanja na njega koja si stvoriš u glavi postanu kao prava. Dok sam imao 5-6 godina tata mi je dosta falio. Mama i baka su mi govorili da on pazi na mene s neba. Kako sam odrastao mirio sam se s činjenicom da ga nema. Da neće ni doći. Da moram nastaviti svoj život bez njega. Posebno mi bude teško tih dana u studenom, kada razmišljam o svemu što je prošao. Teško mi je bilo razumjeti da je netko nestao, da nitko ne zna gdje je; da nemam njegov grob, mjesto gdje mogu zapaliti svijeću. Možda zato sestra i mama o tome ne vole razgovarati. I baka je umrla, a da nije riječ prozborila o nestalom sinu; ali tražila ga je svuda, do zadnjeg se nadala da će ga pokopati. Zakopala je to duboko u sebi - kaže Nemanja koji danas ima svog malenog sina Gabrijela i može razumjeti tatinu žrtvu onoga trenutka kada je morao ostaviti svoju djecu i otići u smrt.Nemanja sve ove godine aktivno traži tatu. Sa svakom novom iskopanom grobnicom nada se da ga je pronašao.

- Tatu su s ranjenicima iz bolnice stavili na kamione i navodno odvezli u smjeru Ovčare. Tamo im se gubi svaki trag, ali postoje indicije da je odvezen za Negoslavce. Ako je tada još bio živ zasigurno je prošao torturu kada su saznali da je Srbin koji je branio Hrvatsku. Je li na tom putu umro ili su ga ubili, nikada neću saznati. Kad pronađu bilo koga iz te skupine ranjenika odvedenih iz bolnice velika je šansa da tu budu svi oni, pa i moj tata - kaže Nemanja čija se cijela obitelj u Vukovar vratila 2000. i od tada čekaju. Kada je nestao Tihomir Savanović imao je 27 godina.

- Tražit ću ga dokle god. Ako ga ne nađem ja, tražit će ga moj sin kojega ću, čim postane svjestan svega, učiti tko je, što je i tko mu je bio dida - dodaje Nemanja Savanović.