Papa Franjo bio je miljenik liberala i protivnik radikala. Odlazi u eri diktatora i ratova

Papa Franjo umro je sedam sati nakon susreta s američkim potpredsjednikom JD Vanceom, susreta kojeg je navodno dugo odbijao, nezadovoljan politikom administracije Donalda Trumpa prema migrantima.

Čelnik Katoličke crkve koji je dobar dio svog mandata posvetio promjeni odnosa Katoličke crkve i javnosti prema migrantima, izbjeglicama i ljudima druge boje kože, ostavio je ovaj svijet upravo u trenutku kad se on mijenja nagore. 

Kad najveće svjetske sile i njihovi lideri, poput Vanceova šefa Donalda Trumpa i njegova šefa Vladimira Putina, potiču mržnju prema drugima i drugačijima, kad američka administracija šalje ljude u koncentracijske logore, kad se Putinova Rusija i Trumpova Amerika pozivaju na zaštitu kršćanstva i u ime tog kršćanstva provode ili planiraju najveće zločine protiv čovječanstva, protiv mira i milosrđa.

Zločini i genocid

Papa Franjo tijekom svog mandata bio je miljenik, a često i saveznik liberalne javnosti, a otišao je upravo u trenutku rušenja liberalne demokracije u svijetu, u vrijeme kad se ugrožavaju liberalne vrijednosti i u Boga provode se najgori zločini i genocid.

Tko zna je li njegov zadnji službeni susret ostavio traga na JD Vanceu.

Jer, papa Franjo donio je mnoge promjene u Katoličkoj crkvi, kao i u odnosu prema Katoličkoj crkvi.

Kad je argentinski svećenik i kardinal Jorge Mario Bergoglio preuzeo dužnost Svetog oca 2013. godine promptno je krenuo u saniranje imidža Katoličke crkve, narušenog seksualnim i kriminalnim skandalima kroz protekla desetljeća, zbog čega je Crkva gubila ugled, utjecaj i popularnost u zapadnom svijetu.

Cool papa

Odrekao se zlata i blještavila, okitio skromnim drvenim križem, vozio mali Fiat i nazvao po Franji Asiškom. Brzo je postao zvijezda svjetskih medija, pa i brojnih celebrityja koji su veličali "cool papu", Katolička crkva ponovno je postala popularna, a papa rado viđen gost i sugovornik čak i najvećih kritičara Katoličke crkve.

Nakon što je poslao pomirljive poruke o homoseksualcima, te usmjerio pozornost prema migrantim i useljenicima kako bi otupio rastuću netrpeljivost prema strancima, najavio je spremnost za uvođenjem kompromitirane institucije u novi svijet.

To se očitovalo u njegovoj enciklici o klimatskim promjenama, u borbi protiv pojačanog konzumerizma i neodgovornog razvoja, što je naslanjalo na kontinuitet njegovih stavova još iz vremena kad se u Argentini protivio neobuzdanom kapitalizmu.

Odnos prema homoseksualcima

Premda od nekih crkvenih dogmi nije odustao, poput pobačaja ili eutanazije, dok je nastojao zaobilaziti problem pedofilije i seksualnog zlostavljanja, ipak je omekšao je stav Katoličke crkve prema homoseksualcima i manjinama. "Svatko u Crkvi pozvan je na blagoslov, uključujući ljude koji su rastavljeni, uključujući ljude koji su homoseksualci, uključujući ljude koji su transrodni", isticao je papa. "Homoseksualnost nije zločin, to je ljudska činjenica".

Takav stav pape Franje postupno se prelijevao i u Hrvatsku. Nekadašnja ratoborna i nacionalistička politika hrvatskih biskupa doživljavala je suštinsku promjenu s imenovanjima novih kardinala i nadbiskupa, kao i s marginaliziranjem politički obojenih biskupa koji su često predstavljali isukani mač pučističke, nacionalističke, radikalne desnice.

Promjene u Hrvatskoj

Takva politika na tragu poruka pape Franje, vidljiva naročito u djelovanju riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, otvorila je, međutim, prostor drugim klerikalnim i fundamentalističkim organizacijama koje su kroz djelovanje klečitelja, molitelja ili kroz financiranje klerikalnih političkih pokreta, nastojale radikalizirati hrvatsko društvo.

Katolička crkva nije po papom Franjom postala motor društvenog napretka, što je i teško očekivati od organizacije temeljene na dogmi i ovisne o okoštaloj, gotovo birokratskoj strukturi, ali je često provocirala i ljutila radikale i fundamentaliste, dok je u isto vrijeme obeshrabrivala kritičare i pronalazila saveznike tamo gdje ih nije očekivala.

Tako je bilo i u Hrvatskoj, gdje je papa Franjo nailazio na otpore upravo u najtvrđem kontigentu klera i vjernika - ne samo zbog odbijanja da se Međugorje prihvati kao mjesto ukazanja i činjenicom da Alojzije Stepinac još nije proglašen svecem - osvajajući podršku onog liberalnijeg dijela društva, medija i politike. 

Era diktatora

Pitanje je stoga što Katoličku crkvu očekuje nakon odlaska pape Franje, svjetovnog, simpatičnog i empatičnog lidera. U vremenima obilježenog brutalnim diktatorima, ratnim zločincima, političkim teroristima, u vremenima ratnih razaranja, ali i klimatskih promjena te zatiranja liberalnih demokracija koje su bile utočište upravo onih kojima je kardinal Bergoglio posvećivao posebnu pažnju.

Mnogi najavljuju zaokret Katoličke crkve prema radikalnijoj i konzervativnijoj opciji, vjerojatno u skladu s političkim trendovima u svijetu. Papa Franjo pokušao je ublažiti imidž Vatikana i smekšati otpore i kritike prema Katoličkoj crkvi, ali je ipak promatrao uspon autoritarnih režima, diktatora i novog fašizma, uz kolaps ljudskih prava, uz napade na prava žena i manjina, neobazrivost prema okolišu i klimatskim promjenama...

I sve to u u ime kršćanskog Boga.

Tko će žaliti?

Paradoksalno, za papom Franjom mogli bi više žaliti oni koji nužno ne pripadaju Katoličkoj crkvi, od onih koji su se uplašili da će Katolička crkva pod njegovim vodstvom izgubiti dogmatski temelj i društveni identitet.

Izbor nasljednika pape Franje bit će možda najvažnija odluka koju će Katolička crkva donijeti u zadnjih pedesetak godina. Bergoglio je pomaknuo Crkvu korak naprijed, hoće li je njegov nasljednik vratiti korak ili možda dva unazad?