Ovih dana u Hrvatskoj je obilježena 80. obljetnica proboja koja napokon iza sebe nije ostavila nikakve “repove”. Na mjestu gdje je nekad bio logor, a danas se nalazi spomen područje i memorijalni muzej, okupili su se predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista
Prebrzo osvajanje prevelikih dijelova teritorija u srednjoj i istočnoj Europi tijekom 1941. dovelo je njemačke naciste u problem. Odjednom se u njihovu zatočeništvu našla masa židovskog stanovništva čije je postojanje trebalo “konačno riješiti”. U jednoj vili na jezeru Wannsee blizu Berlina sastali su se krajem siječnja 1942. dužnosnici Trećeg Reicha kako bi pronašli rješenje za transport i usmrćivanje nekoliko milijuna Židova.
“Početak pojedinačnih većih evakuacijskih operacija uvelike će ovisiti o vojnim zbivanjima. Što se tiče načina na koji će se ‘konačno rješenje’ provesti na onim europskim teritorijima koje sad ili okupiramo ili na njih utječemo, predloženo je da se nadležni stručnjaci iz Ministarstva vanjskih poslova savjetuju s odgovornim službenikom Sigurnosne policije i Obavještajne službe”, savjetovao je prisutne predsjedavajući na sastanku SS-Obergruppenführer Reinhard Heydrich.
A zatim i dodao jednu “dobru vijest”: “U Slovačkoj i Hrvatskoj situacija više nije toliko teška jer su najvažnija ključna pitanja u tom pogledu tamo već riješena”.
Arhitekt Holokausta, jedan od najbrutalnijih nacističkih dužnosnika, tim je riječima kao pozitivan istaknuo primjer ustaškog režima koji je u tom trenutku već mjesecima davao svoj doprinos Hitlerovoj viziji novoga svijeta, naravno bez Židova. Najveća, nažalost ne i jedina, institucija osnovana s ciljem uništenja Židova koji su živjeli na području NDH bio je logor Jasenovac. Logor uz rijeku Savu bit će od kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. pakao na zemlji za sve one koje su ustaške vlasti proglasile nepoćudnima. Tog datuma nekoliko preživjelih logoraša odlučilo se na gotovo nemoguću misiju, tj. na proboj iz logora. Iako je tek nekolicina zatočenika preživjela bijeg, ustaše su ubrzo napustile Jasenovac, u koji zatim bez borbe ulaze partizanske jedinice.
Ovih dana u Hrvatskoj je obilježena 80. obljetnica proboja koja napokon iza sebe nije ostavila nikakve “repove”. Na mjestu gdje je nekad bio logor, a danas se nalazi spomen područje i memorijalni muzej, okupili su se predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista, uz prisustvo najviših predstavnika vlasti - predsjednika Republike, predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Sam dolazak, a posebno svih navedenih zajedno, važna je poruka hrvatskom društvu. Nažalost, ta poruka je često više deklarativne naravi nego što ima pokriće u konkretnim (službenim) postupcima i odlukama. Jer dok državni vrh dolazi na komemoraciju u Jasenovac, nitko iz vlasti ne osjeća potrebu javno osuditi relativiziranje ustaških zločina, negiranje pravog karaktera logora Jasenovac i umanjivanje broja žrtava. Dok se deklarativno svi gnušaju ustaških zločina i osuđuju NDH, u društvu se i dalje lome koplja kako postupati prema onima koji uzvikuju ustaški pozdrav “Za dom spremni”.
Kojim su, između ostalog, potpisivane zapovijedi o deportacijama ljudi u Jasenovac. Ili kad je u pitanju korištenje termina genocid. Nitko od hrvatskih nacionalista i povijesnih revizionista ne dvoji da su srpske vojne i paravojne formacije u ljeto 1995. počinile genocid ubivši nekoliko tisuća bošnjačkih muškaraca, ali uporno odbijaju ubijanje puno više srpskih civila (uključujući žene i djecu) tijekom Drugog svjetskog rata od strane ustaša nazvati genocidom. Ispada da je pri definiranju genocida od motiva ubijanja važnije tko ubija i tko je ubijen. Kad se svemu doda shizofreni odnos prema jedinom antifašističkom pokretu, naravno partizanskom, zahvaljujući kojemu su Hrvati kraj Drugog svjetskog rata dočekali kao pobjednici i zahvaljujući kojem Istrijani, Dalmatinci i Međimurci glavni grad imaju u Zagrebu, a ne Rimu ili Budimpešti, onda je jasno da oko suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj još ima mnogo posla.
”Theoria sine praxis sicut rota sine axis” ili “teorija bez prakse je kao kotač bez osovine”. Ova latinska poslovica odlično opisuje hrvatski način suočavanja s prošlošću - teorija bez prakse. Zato nije ni čudo da hrvatsko društvo, baš poput kotača bez osovine, i dalje vrluda, posrće i skreće s pravoga puta. Čime i sam cilj izgleda nejasan, pa time i neostvariv.
24sata © 2025
