Očajni psiholozi: Roditelji tek u ordinaciji saznaju da im djeca kradu, seksaju se i drogiraju

Trebala se dogoditi britanska serija, Netflixova "Adolescencija", da roditeljima, zapravo svima starijima od 40 godina, otvori oči i uvede nas u pravi svijet djece i adolescenata. O njemu očito znamo premalo ili ništa, no zato svjedočimo sve češćem vršnjačkom nasilju.

U prvoj sceni gledamo specijalce kako u rano jutro upadaju u kuću i sobu 13-godišnjeg Jamieja, koji spava okružen dječačkim tapetama s prikazom svemira, i koji se pomokri u svoju pidžamu od straha. Žalimo tog uplašenog dječaka, navijamo za njegovu nevinost, suosjećamo s roditeljima, no dječak je ubojica vršnjakinje. Ona ga je odbijala i posebnim mu se znakovljem koje koriste mladi na društvenim mrežama rugala da je "incel", što je izraz za muškarce koji žive u "prisilnom celibatu". Jamie je još dijete i naravno da ne treba biti seksualno aktivan, no živi pod online pritiskom "muškarčina" ženomrzaca. Njegovo se normalno pubertetsko, nisko samopouzdanje pretvara u zapanjujući bijes, mizoginiju, koja kulminira ubojstvom djevojčice, femicidom. Ubijena je jer je djevojka koja se rugala frustriranom dječaku, a ruganje su svi vidjeli na mrežama.

RODITELJI, BUDITE OPREZNI! Ovo je tajno značenje simbola koje koriste i vaša djeca! Nisu uopće nevini kako izgledaju

Kao roditelji, mislimo da je i danas dovoljno naučiti dijete da ne ulazi u auto nepoznatih, a potpuno smo nesvjesni opasnosti u koje nam djeca ulaze na internetu, zatvorena u svojim sobama - gledaju li pornografiju, razgovaraju li u "incel" grupama bijesnih mladića i muškaraca, zlostavljaju li online svoje vršnjake ili su zlostavljani. Ne znamo kojim znakovima komuniciraju na mrežama, smatramo to "glupostima", umjesto da naučimo svijet u kojem žive. Trpanje problema pod tepih, kažu stručnjaci, najgore je što možemo učiniti svom djetetu. Serija bi nekome možda mogla spasiti i život, kao i savjeti psihijatara i psihologa s kojima smo o tome razgovarali.

Generacijsko nerazumijevanje

- Nažalost, moje iskustvo od više od dvadeset godina pokazuje da brojne informacije o djetetu i djetetovu rizičnom ponašanju roditelji doznaju tek po dolasku na pregled kod nas, gdje ostaju zatečeni informacijama koje nam dijete otkrije u razgovoru i obradi: da se samoozljeđuje, uzima psihoaktivne tvari, uključujući kokain i amfetamine u dobi mlađoj od 15, 16 godina, da se rizično seksualno ponaša, krade, odlazi u mračni virtualni svijet u kojemu često gleda vrlo agresivne, uključujući i neprimjerene seksualne sadržaje. Roditelji ni u snu ne pomišljaju da njihovo dijete to radi - otkriva za 24sata prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalistica opće psihijatrije i subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije KBC-a Osijek.

Današnje generacije odgovore na svoja pitanja najmanje dobivaju od roditelja, a najviše iz virtualnog svijeta, pa često roditelji ni ne razumiju u što su se upustila njihova djeca, kaže psihijatrica.

- I sama često svjedočim u kafiću kako roditelji dvogodišnjacima daju crtić na tabletu misleći da tako potiču i njihovu kreativnost. Ne razumiju da tako samo stvaraju ovisnost djeteta o ekranu, 'glow kids', djecu čiji mozak postaje ovisan o svjetlima ekrana. Dječji je mozak izrazito plastičan, lako se oblikuje pod utjecajem vanjskoga svijeta i, upijajući takve signale, mi stvaramo rane ovisnike o ekranima - upozorava stručnjakinja.

Roditelji, naglašava, olako shvaćaju svoju ulogu.

RUŠI REKORDE GLEDANOSTI Najpotresnije scene Netflixove hit serije 'Adolescencija': Od uhićenja do slomljene obitelji

- Pomodarski smatraju kako dijete treba pustiti da kroz život ide 'svojim stilom', što pokazuje da ne razumiju kako dijete sa svim svojim kognitivnim, intelektualnim ograničenjima, razinom emocionalne, psihičke, kognitivne nezrelosti, nije to u stanju samo procesuirati. A kad se dogodi zlo, krivi su svi osim njih samih, roditelja. Posebno me nerviraju roditelji koji su 'friendly' sa svojom djecom do te mjere da zajedno puše i piju, izlaze, zbog čega se pitam tko tu treba pomoć - dijete ili taj roditelj, koji time zapravo odgojno i pedagoški zanemaruje potrebe svog djeteta - kaže dr. Dodig Ćurković.

Za svaku krizu, nastavlja, traži se tuđa pomoć - psihologa, psihijatra, stručnih službi škole, bez uvida u vlastite roditeljske propuste.

- Evo ga vama, ja više ne mogu, popravite ga, kažu nam roditelji, kao da je riječ o automobilu, a ne djetetu. U dijete treba ulagati emocije, vrijeme, živce, novce, strpljenje... Roditeljstvo je žrtva na koju novije generacije nisu spremne, govori psihijatrica.

- I niste 'cool' roditelj ako smatrate da je sasvim u redu da vaša djevojčica od 14 godina uzima kontracepcijske pilule misleći da je tako, ako ništa, bolje zaštićena. Tako ne brinete o djetetu, nego to dijete gurate u za nju prerano preuzimanje neadekvatnih uloga - upozorava psihijatrica. Dodaje kako je društvo na margine stavilo dobru i odgovornu djecu, lijepo i pristojno odgojenu, koja od djece s problematičnim ponašanjem nemaju ni priliku doći do izražaja - nisu "zanimljivi".

'Nikad više neodgojene djece'

- Jedno je pubertet, prkos, bunt, a nešto sasvim drugo su lijenost, nemotiviranost, bezobrazno ponašanje, izbjegavanje odgovornosti, pozivanje na svakojaka prava - kaže dr. Dodig Ćurković.

- Moje iskustvo govori da se današnja djeca ne znaju spontano socijalizirati, boje se jedni drugih. Nježniji klinci su često povodljivi, ali i laka meta vršnjačkog zlostavljanja, na što često kao sustav loše odreagiramo. Zato nije čudno da su zlostavljači često ohrabreni - napominje psihijatrica.

Djeca se, kaže, uvijek rađaju ista, okruženje je to koje ih mijenja.

- Mijenjaju ih naše poruke, 'inputi' kojima im nastojimo usaditi osjećaj odgovornosti, a koji je, koliko vidim, za djecu postao potpuno nepoznat. Bahate se, nitko im ništa ne može, roditelje često maltretiraju. Gledajući danas moje ambulante, iskreno, čini se da sva djeca imaju neki poremećaj, da nitko nije za školu, da nitko nema vještine potrebne za učenje, jezično zaostaju, ne znaju se izražavati, nepismeni su ili polupismeni, ne znaju općepoznate činjenice i nije ih briga za to, stalno su umorni, neispavani, bezvoljni, dosadno im je i sve ih nervira. Najviše vole biti na igricama, pa i po desetak sati dnevno. Nikad više knjiga o odgoju djece, a nikad više neodgojene djece - napominje stručnjakinja.

Nije normalno da dijete stalno bude za računalom ili na mobitelu, da ne radi zadaću, da je agresivno i plane i za najmanju sitnicu, ulazi u sukobe, ne jede, ne održava higijenu, da mršavi ili se deblja, krade roditeljima novce, odlazi od kuće i vraća se kad želi, da ometa život i funkcioniranje cijele obitelji, da nema društva, ne ide na treninge... Ako je tako, intervenirajte, savjetuje psihijatrica.

- Pokušajte što je ranije moguće s djetetom stvoriti odnos povjerenja, budite uključeni, ne dižite ruke, pokažite strpljenje, dajte svom djetetu osjećaj da može računati na vas, osvijestite njegovu okolinu, prijatelje, pregledajte njegovu sobu kad dijete nije kod kuće. Inzistirajte na pravilima i granicama oko 'gadgeta' koje ste, uostalom, vi kupili. Limitirajte vrijeme koje dijete ima za internet i igrice, proučite sadržaje igrica prije nego što ih kupite - savjetuje dr. Dodig Ćurković.

Umirovljena profesorica psihologije splitskog PMF-a, prof. dr. Mirjana Nazor, također dodaje da nam dobar odnos s djecom izmiče kontroli onoga trena kad smo djetetu od dvije godine "tutnuli" mobitel u ruke ne bi li ono bilo mirno.

- A onda se s njegovih 12, 13 godina sjetimo stvari mijenjati jer nam se više ne sviđaju. Stalno treba kontrolirati što rade, muči li ih nešto... Odnos s djecom gradi se od prvoga dana i gradi se stalno - kaže profesorica.

Ako je taj mobitel nužan, dodaje, s djetetom treba razgovarati o sadržajima koje prati, interesirati se za to, pitati dijete veseli li ga "društvo" u tome mobitelu ili ne, ima li problema.

- Fizičko nasilje je lakše riješiti od nasilja na internetu, gdje se skriva golema masa koja može omalovažavati, rugati se, nesvjesna patnje koja nekome drugome može biti nanesena. Za djecu od 12, 13 godina je izrečena uvreda samo obična rečenica ili fotografija, često nisu ni svjesni što ona može učiniti - kaže prof. Nazor.

I ona konstatira kako su današnji roditelji zaboravili to biti.

- U stanju su radi četvorke s advokatom doći u školu, ali neće pričati s djecom o tome kakva su ona, što rade, s kim se druže... Roditelji danas postaju sluge svoje djece, boje ih se - navodi dr. Nazor.

INICIJATIVA RODITELJA U BRITANIJI Jedan od autora 'Adolescencije' otkrio: 'Svome sinu neću kupiti pametni telefon, užasnut sam'

Djeci treba 'policajac'

- Otišli smo u krajnost u kojoj djeca mogu što god žele i nemaju odgovornosti. Žive u za njih stvorenom umjetnom svijetu u kojem stalno sija sunce i nikad nema kiše i oblaka, bure ili nevere. To ne može tako, nije realno. I ne učimo ih empatiji, što se mora raditi od predškolske dobi, empatija se uči. Odmalena, kad se djetetu pokvari igračka, drugu djecu treba naučiti da pokažu empatiju, a ne da se naslađuju i rugaju - kaže psihologinja.

Na pitanje kako djecu osnažiti u pubertetu, kad su nesigurni u sebe, pa onda i podložni lošim utjecajima i problematičnom ponašanju, odgovara kako, ako smo odlučili biti roditelj, moramo najmanje jednom tjedno odvojiti svoje vrijeme za kvalitetno druženje s djetetom, raditi s njim nešto u čemu ćemo biti opušteni, pa onda moći i razgovarati o svemu.

- Pecite zajedno palačinke ili šetajte psa pa 'nabacujte' teme, dijete će se za nešto sigurno 'uhvatiti' i htjeti razgovarati. Roditelj se mora pritom znati i suzdržati od napada i osude ako čuje nešto što mu nije milo. Slušajte samo. Neki će se roditelji, nažalost, razgovora bojati jer nisu sigurni da žele čuti istinu, no moraju. Jedno je krucijalno - što god da se vašoj djeci događa, što god da su loše napravili, moraju znati da će biti voljeni. Roditelj može biti tužan, razočaran, dijete mora znati za posljedice učinjenog, ali prvenstveno mora znati da će, bez obzira na sve, biti voljeno - zaključuje prof. Nazor.

Roditelji, dodaje, ne smiju na svoja leđa preuzimati posljedice djetetova lošeg ponašanja, "očistiti" ono što je dijete napravilo.

Djeca nam se rađaju u digitalnom dobu, digitalni su "domoroci", a mi smo, njihovi roditelji, digitalni "nomadi", kažu i drugi psihijatri s kojima smo razgovarali. Možemo li, tako tehnološki zaostali, biti kompetentni roditelji?

- Možemo i moramo - kažu nam stručnjaci.

Djeca su zbunjena

Kako naglašavaju, moramo nekad biti i "policajci", kao što su nama naši roditelji bili. Oni su nama pregledavali džepove u potrazi za cigaretama i drogom, zahtijevali da dođemo kući do određenog doba, a danas mi moramo naučiti čitati i pratiti znakove nasilja na mrežama na kojima naša djeca komuniciraju.

Upravo je Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, ponukana serijom "Adolescencija", objavila "tajno" znakovlje komunikacije među mladima danas. Tako se, primjerice, "red pill", crvena pilula, koristi u muškim zajednicama koje dijele "skrivene istine" o ženama, povezane s mizoginim ideologijama, a dinamitski emoji znači, primjerice, da je netko radikalni incel. Simbol graha koristi se za ismijavanje djevojaka i žena, a crna rupa je, primjerice, znak za osjećaj gubitka, depresije, očaja... Orao simbolizira ekstremne desničarske zajednice, lubanja znači samoozljeđivanje i slično. S djecom o tim simbolima treba razgovarati, naučiti ih da se kritički odnose prema sadržajima koje prate, da znaju što je manipulacija, treba "bildati" njihovo samopouzdanje i izbjegavati osudu dječje iskrenosti, kad nam se povjere.

Južna Koreja je, navode nam stručnjaci, već posegnula za tehnološkim rješenjima koja, ako djeca pretražuju pojmove kao što su "ubojstvo", "samoubojstvo" i slično, alarmiraju nadležne kako bi se tom djetetu što prije pomoglo.

Sve što se u "Adolescenciji" događa glavnom liku, dječaku, i drugoj djeci u školi, roditeljima, kažu stručnjaci, može izgledati glupo ili banalno, ali nipošto nije - istinito je i opasno. Pritom, za razliku od generacija roditelja, kojima se rugao razred ili grupa vršnjaka, njihovoj se djeci sad mogu rugati na tisuće, deseci tisuća vršnjaka. Iskrivljuje se percepcija muško-ženskih odnosa, kaže nam jedan psihijatar. Djeci ti odnosi postaju crno-bijeli pa su dječacima djevojke grozne, i obrnuto.

- Koja se vrsta patologije iz toga rađa zasad ne znamo, prerano je reći. Znat ćemo kad, empirijski, bude dovoljno dokaza. Osim toga, tehnologija se toliko brzo razvija da je nemoguće znati kako će promjene utjecati na djecu u budućnosti - govori nam psihijatar.

Kako zaključuje, roditelji moraju "zagrliti" djecu svojim granicama.

- Kad dijete izađe, to je naša lijeva ruka, a kad mu mi kao roditelji postavimo granice tog izlaska, to je desna ruka u našem zagrljaju. Ako svoje dijete dobro 'zagrlimo' granicama, ono će biti manje anksiozno i bit će mu lakše živjeti u bilo kojem svijetu - zaključuje psihijatar.