Nino nije govorio, sad je odličan košarkaš koji voli matematiku: 'Dijagnozu je dobio tek lani'

Govorili su mi: 'Pa muško je, dječaci malo kasne'. Ali kod njega se ništa nije dogodilo, a ja nisam znala. Borila sam se kao majka, ali nisam znala s čim se borim. Nisam se imala kome obratiti, nisam znala kome se obratiti. Naš prvi pregled bio je kod logopeda, umjesto kod neuropedijatra. Ta divna logopedica učila nas je kako da s njim radimo. Sjećam se njegove prve rečenice. Kao i uvijek upirao je prstom da želi piti, znala sam što želi, ali sam čekala da izgovori. Rekao je: 'Ja piti.'

Mi smo se toliko rasplakali od sreće da smo mu zaboravili dati vode. Imao je četiri godine – počinje nam priču Marija Družianić iz Makarske, majka 13-godišnjeg Nina, dječaka s Aspergerovim sindromom, laički poznatijim i kao 'visokofunkcionalni autizam' koji je svoju dijagnozu službeno dobio tek prije godinu dana.

No, nije ovo samo priča o uspjehu jedne majke koja je od jednog dječaka izvukla maksimum, ovo je priča za sve one majke koje nisu spremne na borbu ili jednostavno ne znaju od kuda početi. A priča obitelji Družianić počela je s njegove dvije godine kada je Nino od jednog debeljuškastog, 'slatkoranog' djeteta, postao netko drugi.

- Znam da se bolesti ne mogu dobiti od cjepiva, ali promjena kod Nina je zaista nastupila nakon primljenog cjepiva u drugoj godini. Ma da ste samo čuli njegov plač, to kričanje... Krenuli su tantrumi, ništa više nije htio jesti, zamijenio noć za dan. Počeo ga je grebati svaki dodir, svaka deka, odjeća, nije mogao podnijeti tuširanje. A ja... ja tada nisam znala za senzornu terapiju, puštala bi ga da hoda bos po travi, on bi kričao. I kasnije kad sam s njegove četiri i pol godine saznala za senzorne sobe, nisam imala novca za njih. Bila sam mu i logoped, i psiholog i defektolog, jer dok vam se otvore vrata sustava već je kasno. A rana intervencija, to sada mogu slobodno reći, je najvažnija. Zaista najvažnija. Nino je kasnio godinu dana, i danas kad gledam unatrag pitam se je li moglo bolje. A znam da je moglo – priča nam Marija dok je Nino pokraj nas igrao košarku koji trenira posljednje četiri godine i koja mu je, zahvaljujući strpljivosti i empatiji trenera Nenada Videke, donijela nevjerojatne benefite.

ŽIVOT S AUTIZMOM Jakov (12) će vam sve reći, ali kroz crteže: 'Ako nema olovku, crtat će na zamagljenom staklu'

- Košarku treniram od 2021. godine, drugi smo u ligi. Sada idem na turnir kod naših prijatelja u Fojnicu. U košarci sam na poziciji šutera. U ekipi nas je 15 do 20, kako kada. Ma ja sve stignem. Trening nam je u osam, svaki dan imamo trening. A prije sam htio na nogomet – kaže nam Nino koji u te četiri godine nikad nije rekao da mu se ne da ići na trening.

Ljeti igraju na terenima na otvorenom, i upravo tako je sasvim slučajno upoznao sadašnjeg trenera koji ga je pozvao da im se pridruži. U školi je Nino, inače šesti razred, jako dobar matematičar.

- Draga mi je matematika, to mi je najdraži predmet. Povijest, geografija su mi isto ok, ali hrvatski i čitanje lektira i ne baš. Ekipa u razredu je dobra – otkriva nam Nino, a na pitanje ima li simpatija kroz smijeh kaže: "Ma nema cura, bit će, ima vrimena."

- Imali smo mi teških perioda, ali sada je dobro. Motorika mu je bila katastrofalna. On bi padao, ali se ne bi refleksno dočekao na ruke. U jednom periodu je jeo samo žutu hranu. Sama žlica stvarala mu je neugodu i otpor. Na kraju sam se sramila, jer sam vjerojatno koji put i loše napravila, ali napravila sam iz očaja. Prihvaćala sam da pojede bilo što. Ne bude li imao posljedica od toliko čipsa, ja ću misu uplatiti – smije se Marija govoreći kako nije problem čekati pregled ako znate otkud krećete.

- Bio je osjetljiv na sunce, a mi to nismo znali. Došao bi do izlaznih vrata, vratio se i lupao glavom u zid. Pa misliš, misliš... 'A da mu ne smeta sunce?', zapitaš se. Tako smo mu kupili naočale i sve je dalje bilo u redu. Da mi je tada samo netko rekao da uzmem sve knjige o senzornoj integraciji, ja bih ih sve pročitala – iskrena je Marija govoreći kako je Nino specifičan jer u javnosti svoj Asperger kojega je danas svjestan, ne pokazuje. Uvijek bi ga pokazivao isključivo kući.

- Sjećam se kad smo jednom morali ići vaditi krv. Ja sam popila dva Normabela i pozvala brata da mi ga pomogne držati ga. Bojala sam se kako će to izgledati. On je došao u ambulantu, pružio ruku i to obavio, potpuno miran – govori Marija dodajući kako su, upravo zbog toga što je vani pokazivao svoju drugu stranu, neki sugerirali da možda njoj treba stručna pomoć. Ali ona kao svaka majka nije dozvoljavala da joj ugase taj nepogrešivi majčinski instinkt. Uz nju je uz sve bio suprug Neno, kao najveća podrška.

- Nemam se volje nekome dokazivati ili ispričavati. Netko će reći da Ninu ne treba asistent na nastavi, ali ja ne želim eksperimentirati s tim i sad mu ga ukinuti. On njemu predstavlja sigurnost. Govorila sam svima, ako mu mislite skinuti dijagnozu nitko neće biti sretniji od mene. Ja nisam stručnjak. Najgore mi je bilo prije neke četiri godine, imala sam loš period i mislila sam: 'Bože, ako ja umrem, tko će njega razumjeti'. A cijelo to vrijeme koje smo posvetili Ninu, bio je tu i moj stariji sin Josip. I on je trebao našu pažnju. Ali, sada je sve nekako došlo na svoje. Nino je sada super i želim da naša borba s njegovom dijagnozom, ali i sustavom bude primjer drugima da se može. Nije svatko iz spektra autizma isti, ali svi možemo iz svog djeteta izvući maksimum. Možda će Nino sutra opet ući u neki svoj svijet, tko to zna. I Elon Musk ima Aspergera, al ne mora Nino biti Musk. Neka bude najbolji što može. On zna tu matematiku, ali kako dođe do tih rješenja, ja ne znam, jednostavno uvrnuto razmišlja, ali riješi – kaže Marija koja je tek prošle godine u Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak u Zagrebu prvi put Ninu napravila EEG glave gdje je otkriveno da je imao i epileptične napade, a saznali su i da je EEG njemu kao neurorizičnom djetetu trebalo napraviti davno prije.

Za kraj poručuje: "Ima svakakvih slučajeva, ali procjena mora biti dostupna. Ja bih sada vama točno znala reći kamo da idete i kojim redoslijedom, ali meni to nitko nije rekao. Bilo je puno ružnih stvari, ali čovjek zaboravi. Zato molim sve koji trebaju čuti da, ako vam dođe zabrinuti roditelj, pa barem pregledajte dijete da ga skinete s dnevnog reda."