Jergović: Zašto nogometni novinari u svim našim novinama navijaju za Dinamo?

Dogodine će, ujesen, vjerovali ili ne, pedeset godina otkako sam počeo kupovati sportske novine. Dana 13. listopada 1976, u srijedu, izašao je prvi broj SN revije, tjednog revijalnog izdanja Sportskih novosti. Na naslovnici bila je fotografija spornog jedanaesterca na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Argentini, koja se tri dana ranije igrala u Sevilli, između Španjolske i Jugoslavije. Penal za Španjolce je u osamdesetšestoj minuti sudio madžarski sudac Károly Palotai (“Ne, ne, gospodine Palotai…”, cinično je uzvikivao Mladen Delić.).

SN reviju kupovao sam sve do 1985, kada je prestala izlaziti, tojest kada se pretvorila u slabašan sportski infotainment tjednik Sprint. Kupovao sam i beogradski Tempo, a od dnevnih sportskih novina - istina ne baš svaki dan - Sportske novosti i beogradski Sport. Postojale su i neke sarajevske sportske novine, koje sam također kupovao. Premda se nikada nisam želio baviti sportskim novinarstvom, u SN reviji, a onda i u svim dobrim sportskim magazinima i novinama, postojalo je nešto što sam zauvijek zavolio: pretvaranje sporta iz igre u statistiku, pripovijest, povijest. Osim toga, najveći majstori sportskog, a naročito nogometnog novinarstva epohe, u ono vrijeme takav je, recimo, bio Zvone Mornar, umjeli su da opričaju utakmicu, da je istovremeno pretvore u prozu i u nešto što je vrlo egzaktno.

I još nešto mi je iz tog vremena bilo važno: sportsko i nogometno novinarstvo isključuje svako navijaštvo. Televizijskim je reporterima, naročito Mladenu Deliću, bilo dopušteno da navijački prenosi utakmice reprezentacije. Ali i u tome je moralo biti mjere. Za Ivu Tomića, koji se na radiju javljao iz Maksimira, znalo se i osjećalo da navija za Dinamo, ali je njegov nastup ispunjen humorom, i na licu mjesta sklepanim rimovanim narodnim desetercima i dvanaestercima, bio dovoljno autoironičan da ga se prihvati. Osim toga, ne treba zaboraviti niti do da je Ivo Tomić redovito opjevavao i Dinamove protivnike, i nije u tome bio ništa manje inspiriran i zanesen. Ali navijašenje po novinskim tekstovima, čak i u autorskim kolumnama, bilo je u sportskom novinarstvu apsolutno nedopustivo, nepristojno i nedostojno.

Ne samo da je bilo neprofesionalno i nemoralno, nego je na određeni način pokazivalo odnos prema sportu, prema njegovoj igri i prema pravilima te igre.Navijašenjem su se, ali umjereno, u to vrijeme katkad bavili samo veliki novinski pisci koji nisu bili sportski novinari. Primjerice, Veselko Tenžera i Bogdan Tirnanić. Ili Aleksandar Tijanić, kolumnist Nedjeljne Dalmacije, koji je krajem osamdesetih nastupao kao najotvoreniji navijač Jugoplastike. I, naravno, Miljenko Smoje. Ali ni Smoje nije bio klasični navijač u novinama. Osim što je najprije on bio Hajdukov kroničar, nikad mu se, ali doista nikad nije dogodilo da napiše nogometni tekst u kojemu bi Hajduk uzdizao iznad drugih klubova, ili u kojemu bi se bavio time koga i zašto društvena zajednica, Partija ili režim među klubovima favoriziraju. Bilo je to njemu dopušteno, ali bilo je neukusno.

Ali čak mi ni takvi novinski navijači nisu bili pretjerano dragi. Ustvari, bili su mi mnogo draži kad bi pisali o nečemu drugom, a ne o nogometu.

Era klupskog navijačkog novinarstva započinje u Hrvatskoj s Tomislavom Židakom i njegovom kolumnom u Jutarnjem listu. Kao čitatelj bio sam skandaliziran, dugo sam po novinarskim birtijama onoga vremena bio najgori Židakov hejter. Protiv njega sam koješta i napisao u novinama u kojima smo obojica radili. A onda smo se nas dvojica zbližili. I nekako sam prihvatio da smije postojati jedan Židak, smije postojati jedan Krleža nogometnog novinarstva u nas, koji će nastupati kao zagriženi dinamovac. Uostalom, i sam Krleža bio je lenjinist. Međutim, Pavićeve novine nisu istodobno imale i svog hajdukovca. Zašto ga nisu imale? Zato što među nogometnim novinarima nije bilo drugog takvog pisca kakav je bio Židak, a koji bi pritom još navijao za Hajduk. To je stvaralo neravnotežu u Pavićevim novinama, za koju Gazdu nije bila briga, ali meni je smetala. Ali ne zato što sam hajdukovac. Uostalom, to da sam hajdukovac krio sam, premda nisam bio, niti sam ikad namjeravao postati sportski novinar.

Zatim je poteklo vrijeme i nastupila je kriza tiskanog novinarstva. U sportskom novinstvu ona se manifestira tako što je sasvim nestalo novinara koji nisu navijači. Iščezle su analize utakmica, nema više nikoga tko bi umio opričati utakmicu, statistika je banalizirana, povijest više ne postoji. I svi nogometni novinari navijaju za Dinamo. Ranijih godina to je ubitačno dosadnim činilo sportske rubrike naših dnevnih novina, naročito onih velikih i tradicionalnih. U njima su se, u tim rubrikama, smjenjivale sezone, smjenjivali su se dani ili tjedni reprezentativnih i klupskih ciklusa. Dosadni i zadivljali patriotizam samo je mijenjao boju: od kvadratićaste crveno-bijele postajao je mamićevski plavi, da bi se zatim opet unatrag transformirao. Onda je nestalo i Zdravka Mamića, pa je stvar postala baš ubitačno monotona. I sve se to događalo, smrt hrvatskoga nogometnog novinarstva zbivala se u dvadeset Dinamovih šampionskih godina, čiju jednoličnost poremetila je samo Rijeka. Poput političkih novinara u vrijeme najtvrđeg jednopartijskog sustava, nogometni su novinari zastupali stavove, interese i sentimente jednoga nogometnog kluba. Kako im nije bilo dosadno? U međuvremenu, meni je dosadilo, pa sam, upravo zato što mi ne pada na pamet prelaziti među sportske novinare, izašao iz ormara i obznanio gradu i svijetu da navijam za Hajduk.

U posljednjih godinu-dvije stvari su, međutim, postale groteskne. Kako se Hajduk na jedvite jade te na snagu i moć Marka Livaje primaknuo vrhu, a kako je Dinamo s konačnim odlaskom Zdravka Mamića (da je konačno otišao znao sam tek po tom što je došao Zvonimir Boban) izgubio mnogo i od svojih organizacijskih i financijskih svemoći, i možda od bezmjernog utjecaja u svim institucijama hrvatskoga nogometa, nije više tako sigurno tko će biti prvak. I tu onda dinamovsko navijaštvo s novinskih stranica, iz nogometnih rubrika na portalima, te s HRT-a i MAXSporta, doista prestaje imati ikakve veze s novinarstvom i stapa se s glasovima na društvenim mrežama i na stadionskim tribinama.

Ima li to veze s pogubnom komercijalizacijom hrvatskih medija? Nema, jer je Hajduk daleko najveći hrvatski nogometni klub, ukoliko veličinu kluba mjerimo brojnošću navijača (što će reći potencijalnih kupaca, konzumenata, potrošača…). Pravilo je da na poljudskim tribinama na većini utakmica hrvatske lige biva više publike nego na svim preostalim utakmicama zajedno. Uključujući i onu maksimirsku, naravno. Nije tu pitanje komercijalizacije i kapitala, nego je pitanje ideologije. Dinamo će njegov politički i medijski marketing predstaviti kao nacionalni simbol, te će nogometne rubrike postati poprišta stadionskog nacionalizma. Ovo, naravno, ne znači da su Dinamovi navijači među nogometnim novinarima redom - nacionalisti. Ali njihova platforma naprosto jest nacionalistička.

Recimo, u tridesetom kolu prvenstva, zagrebački sudac Fran Jović iz Var sobe poziva glavnog suca da na samom početku utakmice Varaždina i Hajduka isključi Dialloa, jer da je ovaj Varaždinovog igrača bubnuo rukom pod rebra. Glavni sudac se tom pozivu spremno odaziva, na čemu mu jednoglasno plješće dinamovsko vijeće naših nogometnih novinara. Kasnije taj isti zagrebački sudac Fran Jović pokušava osporiti jedanaesterac koji je glavni sudac dosudio nad Livajom. Ovaj mu u tome pruži otpor, na što dinamovsko novinarsko vijeće jednoglasno staje na stranu zagrebačkog suca.

Osim što je to iritantno i dosadno, pošto se ponavlja iz kola u kolo, ovo navijašenje ignorira svaki povijesni ili komparativni pristup. Evo, recimo, kada je Dinamo igrao protiv tog istog Varaždina, Bruno Petković pred kraj je utakmice pao u protivničkom kaznenom prostoru kao da ga je snajper strefio i bager iščupao. Sudac je, naravno, sudio penal, koji nitko, osim Varaždinova braniča, nije doveo u pitanje. Dovoljno je pogledati jednu i drugu situaciju, pa vidjeti da između dva jedanaesterca postoji samo jedna, vrlo bitna razlika, koja se sastoji u boji i grbu na dresu srušenog igrača.

I druga stvar, Dinamovi navijači, zajedno s nekad dobrim slovenskim sucem Skominom, u ulozi oka sokolovog na MAXSportu, kao i sudačka komisija pri nogometnoj organizaciji, oduševljeno plješću na crveni karton Diallou. Svakome od njih pojedinačno ovaj njihov oponent nudi izazov: neka pronađu presedan iz posljednjih trideset i pet godina hrvatske nogometne lige da je sudac isključio igrača zbog nečega sličnog onom što je Diallo učinio Dimitru Mitrovskom. Podrazumijeva se, naravno, da govorimo o isključivanju igrača - Dinama. Pronađu li presedan, onda su doista u pravu: ja nemam pojma o čemu govorim, zaslijepljen sam navijaštvom, ne razumijem se u nogomet…

Kako god bilo: današnju moju priču možete doživjeti kao vježbu vlastite tolerancije. Nije se loše katkad uživjeti u poziciju onoga drugog.