Jergović: Miljenko Domijan, glavni konzervator i čuvar baštine, moj telefonski prijatelj

S Miljenkom Domijanom nikada nisam zasjeo u birtiji, nisam s njime ni kavu popio, niti sam ikad s njime uživo proveo više od sedam minuta. A poznavali smo se dugo, dobrih petnaestak godina, kada je on bio u punoj snazi i moći, kao glavni konzervator u Ministarstvu kulture. Zanimljiv je i pomalo zagonetan način na koji smo se upoznali: pronašao je broj mog telefona i nazvao me da razgovaramo. Nije taj razgovor imao neki praktični cilj. Ništa od mene nije tražio, niti je išta nudio. Predložio je da se nađemo na kavi - “Vi sigurno ne biste dolazili u Ministarstvo, niti bih vas ja u Ministarstvu dočekivao”, rekao je, pa spomenuo neko drugo mjesto, ono na kojem se nikada nećemo naći - odmah zatim ponudio je da pređemo na ti, što je i provedeno neočekivano lako i glatko, nakon čega je uslijedilo više stotina telefonskih razgovora. Obično je nazivao on, a ja bih mu katkad uzvraćao poziv ako se ne bih mogao javiti, ako bih bio u inozemstvu, ili bih upravo vozio auto, ili bih bio osobito neraspoložen za razgovore. Ni sa kim, osim s rođenom majkom one godine u kojoj je umirala, nisam još od prijeratnih vremena telefonski razgovarao kao s Domijanom. Ta 2012. bila je naročito interesantna: ili bih pričao s njom, i ti razgovori često su znali biti užasno uznemirujući, emocionalno i mentalno razorni, ili bih pričao s njim, što je, opet, na svoj način bilo i neobično, i izvan ovoga svijeta.

Miljenko Domijan bio je čovjek raskošnoga duha i pameti. Opterećen mnogim talentima, iz kojih su onda proizlazili toliki interesi koje teško možeš opslužiti u jednom ljudskom danu, tjednu, mjesecu i životu. Znao je mnogo, ali nije bio od onih koji se gorde nad svojim znanjima. Lako je i štedro dijelio to što zna, ne misleći da time nešto naročito daje. Pritom, bilo je u njemu nešto od dalmatinskog berekina ili zagrebačkog fakina, što sam zapravo često viđao u tom naraštaju. Najveći umovi generacije tako bi prikrivali svoj dar i veličinu, pa su se, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju će otpjevati Arsen Dedić, smanjivali da ti pokraj njih možeš rasti.

U prvi mah pomislio sam da mi telefonira zato što smo istomišljenici. Naravno, politički istomišljenici. Ali sam vrlo brzo shvatio da mi to uopće nismo. Najprije, nije on imao neke velike potrebe za jasnim političkim stavovima. A onda, kod njega je opet postojalo nešto što je često u njegovoj generaciji: kako su proživjeli više epoha, a s time i više formalnih i neformalnih revolucija i prevrata, u njima istovremeno živi više različitih društveno-političkih osoba, s jasno određenim sentimentima. Šezdeset i osma, sedamdeset i prva, pa godine olovne šutnje, preokret iz devedesete, rat i razaranje iz devedeset i prve… Domijan nije imao potrebu za sintezom svega toga. U svakom od svojih vremena bivao je puninom svojih katkad proturječnih sentimenata. Međutim, njegov moralitet, najdublja njegova ljudska ispravnost i stanovito junaštvo u vremenima sveopće vladavine ološa, potjecali su izravno iz njegova dara, pameti i profesionalne odgovornosti. Drugi moral i druga politika Miljenku Domijanu nisu bili potrebni, jer je on bio glavni konzervator, bio je glavni čuvar i zaštitnik svega, pa onda samim tim i svih.

Ordeni i odlikovanja u nas niti su potvrda čovjekove časti i dostojanstva, niti što govore o njegovim životnim uspjesima i djelima. Ali kod Miljenka Domijana postoji nešto jedinstveno, čega nema ni u jednoga njegovog suvremenika. Nositelj je Reda kneza Branimira s ogrlicom, kojim ga je 2016. zakitila Kolinda. Dvadeset godina ranije Tuđman ga je častio Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ordenom koji je do danas ostao znakom vrhovne podobnosti u hrvatskoj kulturi. Iste godine, međutim, kad je odlikovan od predsjednice Republike Hrvatske, Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve počastio ga je Ordenom svetog Save drugog reda. Ne postoji, a zadugo neće, na žalost našu, ni postojati nijedan čovjek među nama, nijedan Hrvat ili Srbin, koji bi istodobno bio odlikovan od predsjednika Republike Hrvatske i od Svetog sinoda SPC-a.

U ratu bio je čuvar i zaštitnik baštine. Nakon rata je, kamen po kamen, vraćao nazad ono što je bilo srušeno. Tamo gdje je to trebalo, stvarao je institucije koje su, koliko god je moguće, jamčile da u miru nešto neće biti nanovo srušeno, ili da neće biti nakrivo dograđeno. Kao konzervator nije bio fanatik autentičnosti. I to je bilo dio njegova autoriteta. Bio je među onim ljudima koji su se nekim čudom u pravo vrijeme našli na pravom mjestu. Načini na koje je zaštitio ono što mu je bilo povjereno ticali su se raskoši njegovih profesionalnih znanja i talenata, ali su se ticali i njegova karaktera. Sudbina Miljenka Domijana, njegov moral i uloga njegova u kulturnoj povijesti Hrvatske doista su, kao u kakvom junačkom antičkom epu, ili u avanturističkom viteškom romanu, proizašli iz talenta i karaktera. Time na neki način biva i ganutljivo da su ga istodobno odlikovali predsjednica hrvatska Kolinda i patrijarh srpski Irinej.

Ali o čemu smo nas dvojica svih tih godina telefonski razgovarali? Da, razgovarali smo i o svemu spomenutom. No, moglo bi se reći da je Domijana mnogo više zanimalo što mu ja o sebi i svojim poslovima imam za reći. Premda je umio dobro pričati, jača je, mnogo, bila njegova znatiželja. Umio je postavljati pitanja, ali bi se kroz njih često i razotkrivao. Mislio je da sam na svoju ruku, i da bi mi mnogo lakše bilo kada bih postupao drukčije i kada bih se drukčije odnosio prema ljudima i zajednici. S vremenom mi se u tim našim razgovorima razotkrivalo nešto što nikad neće biti izrečeno, a što je možda utjecalo i na naše karaktere i na odnos koji smo uspostavili: on bi na Rabu boravio u svojoj kući, staroj nekoliko stotina godina, ukorijenjen u jednom već davno izumrlom svijetu, koji mu pruža sigurnost kakvu ja sa svoga Sepetarevca, na kojem više nisam pa ga u mit pretvaram, i iz svoga Sarajeva, gdje sam pripadao jednoj izumrloj obitelji austrougarskih kuferaša, nikada nisam mogao imati, pa onda samo treperim iščekujući kad će me tko potjerati i odavde gdje upravo jesam. Iz nekoga samo njemu znanog razloga, takav sam Miljenku Domijanu bio zanimljiv.

Bio je izvanredan crtač. Poklonio mi je jedan svoj mali lijepi crtež, koji čuvam na zidu na koji mi često pada pogled. Crtao je kuće, gradove, ili predjele dodirnute urbanitetom. Crtao je onako kako to često, za praktične potrebe, rade arhitekti i konzervatori, ali s više dara i zagledanosti. Bio je fotograf. Pokušavao je, uza sve ostalo, fotografirati buru. Premda je bio čovjek s otoka, čovjek s mora, s Raba i iz Zadra, iz same kamene zjenice našeg mediteranstva, Domijan je imao oko i dušu kojima je taj svoj svijet uspijevao gledati kao da ga gleda prvi put. Nazivao bi uvijek kada se iz Zagreba otputi dolje, pa kad prođe Odmorište Marune, da mi sav ushićen opisuje ono što vidi. Nazivao bi sa zadarske rive, s rapskih pustopoljina, otamo gdje nikoga više nema, s nekih uzvišica podno Velebita, odakle se do na kraj svijeta vidi more, s prilaza selima iz Desničinog “Zimskog ljetovanja”, nazivao bi da mi govori o onom u što gleda i da mi kaže kako bih svakako morao doći da i sam sve to gledam, pa da razgovaramo. A ja sam mu se obećavao za sljedeće proljeće, za jesen, pa opet za proljeće, premda sam zapravo znao da nikad to neće biti i da neću doći. Je li mi sad žao?

Je li mi žao što moje žive oči neće vidjeti tu kuću na Rabu, iz koje je potekao Miljenko Domijan? U nekom dubljem smislu, naravno da jest, žao mi je! Kao što sam otpočetka znao da će mi biti žao. Ali naprosto je tako moralo biti. Naše poznanstvo, a možda i prijateljstvo, bilo je telefonsko, bilo je na daljinu i nije dopuštalo nikakva pomicanja i premještanja iz jednoga u drugi svijet.