Bruno Šimleša poznat je javnosti kao pisac, voditelj, kolumnist, predavač, ambasador udruge Sve za nju, ali možda ponajviše po svojem stilu života - kao samosvjestan pojedinac koji se ne boji staviti empatiju i suosjećanje u prvi plan svake svoje priče. 

U svibnju Bruno kreće na avanturu, i to kakvu! Čeka ga Pacific Crest Trail, staza od 4300 km koja spaja Meksiko i Kanadu, a najpoznatija je postala 2014. godine, kad je kroz izazove, što vanjske što unutarnje, prolazila Reese Witherspoon u filmu "Wild". 

- Krećem na put kroz neke od najljepših i najzahtjevnijih dijelova SAD-a. Prvo me očekuje otprilike 1000 km kalifornijske pustinje, onda ledeni prijevoji na 4000 metara nadmorske visine, pa onda prelasci još ledenijih rijeka koje te pokušavaju odnijeti sa sobom, a kasnije su izazov šumski požari, kojih je sve više svake godine. Uza sve to, očekuje me neizreciva ljepota divljine i izazov samoće jer krećem sam. Očekujem da će sve trajati 140 dana, ali možda se trail neće složiti s tim. Cilj je svaki dan prijeći od 30 do 50 km - otkriva nam sugovornik. 

Kako čovjek uopće dođe na takvu ideju? Lako nam je gledati u filmovima ili čitati o izazovima koje nosi takvo putovanje, ali priprema za takav pothvat nije jednostavna... 

- Ideja mi je pala na ludu pamet 2022. godine kad sam hodao 500 km kroz Colorado i predivne Rocky Mountains. To je zapravo bila generalna proba da vidim je li to stvarno za mene i ispalo je da je savršeno. Naravno da nije jednostavno, ali divljina prirode i pitomost ljudi izvanredan su melem za sve bolove u tijelu i vrlo rudimentarne uvjete života jer sve što ti treba moraš nositi u ruksaku - kaže Šimleša i nastavlja: 

-  A što se tiče priprema, stalno sam u treningu, naručujem nove i laganije stvari, jer je svaki gram važan, te pregledavam mnoge snimke prethodnih avanturista da se upoznam s onim što me očekuje - otkriva nam ovaj svestrani sociolog. 

Bruno i njegova obitelj veliki su zaljubljenici u hodanje i planinarenje. Hrvatske planine obišli su uzduž i poprijeko. Koja mu naša planina zaustavlja dah? 

- Za tako malu zemlju Hrvatska je predivna i predivno raznolika. Velebit je planina koja me uvijek rado primi i sad je već solidno poznajem, pa često biram neke manje poznate ture, na kojima danima ne naletim ni na koga. A Dinara je izvanredno surova i sirova, nikome se ne ispričava, zbog toga i nudi izvanredna prostranstva. A Biokovo, ajme ljepote kad si gore na nekom grebenu koji izgleda kao da je kreiran prvog dana Kreacije... Ma i Učku volim. Blizu je i bez snijega gotovo cijelu godinu. Čak mi ne smeta ni medo koji me ove jeseni probudio dok sam spavao u šatoru na Učki. Kad se drugi put oglasio, ipak sam odlučio skoknuti do obližnjeg skloništa i trpjeti hrkanje drugih planinara. Naše planine doista nude sve, osim visina iznad 2000 metara - opisuje nam Bruno te nastavlja: 

- Prošli smo manje-više sve najveće vrhove u Hrvatskoj kad sam sa suprugom hodao od Pule do Prevlake 1090 km. Tad smo sakupili 75.000 eura za psihološku pomoć oboljelima od raka koju pruža sjajna udruga Sve za nju.

A kad govorimo o svjetskim uzvisinama, postoji jedna planina zbog koje je Šimleša ostao bez daha, doslovno. 

- Ostao sam skoro bez daha kad sam se penjao na Mt. Massive u Coloradu, 4398 metara nadmorske visine. Ali kada dođeš gore, sve ti se vrati. I pluća i duša se napune! Ali toliko je intenzivnih doživljaja. Jer meni takve avanture nisu primarno stvar adrenalina. Možda neki duhovni adrenalin... Osjećaj povezanosti sa svime, čak i osjećaj smisla, lakše je internalizirati kad si u tako čistom okruženju - otkriva nam sugovornik. 

Motivaciju uvijek imam - Volim život!

Vanjske aktivnosti oduvijek su za Šimlešu bile jedini način centriranja bujice misli. Kako priznaje, stalno mu se nešto mota po glavi, a kad je u prirodi, onda samo tamo biva. 

- Sve da postoji potreba promišljanja nečega, postoji taj doživljajni luksuz da pratiš samo jednu misao ili emociju i po deset sati ako je potrebno. Mobitel je u airplane modu, nema notifikacija ni distrakcija, pa doista imaš luksuz samo biti sa sobom, svojim mislima i emocijama bez ikakvih prekida. Imaš luksuz biti s tim nepreglednim prostranstvom oko sebe i još nepreglednijim unutar sebe. Meni je to definicija luksuza. Zato smo i ljeta provodili lutajući Islandom ili Norveškom, a čak smo i na medeni mjesec otišli na Aljasku. Jednostavno, u divljini se osjećam prirodnije nego na špici ili na nekoj plaži s koktelom u ruci. Svakome njegovo... Kad govorimo o motivaciji, ja je ne trebam pronalaziti, ona je uvijek tu jer ja istinski volim život – opisuje nam Šimleša i nastavlja: 

- Što smo stariji, to je važnije učiti i pomicati svoje granice. Kad smo mlađi, to se nekako događa prirodno, a što smo stariji, treba unijeti sve više truda i promišljanja u taj proces. A čini mi se da tako zadržavamo vitalnost, i fizičku i psihičku. 

Dakle, trebamo uvijek pronalaziti nove načine punjenja baterija. Kad je dobar trenutak za "punjenje"? Kad smo prazni ili je bolje ne čekati minimum? 

- Vrlo je dobro puniti svoje baterije prije nego što dođu do minimuma. Prije nego što tijelo ili život počnu slati znakove da su u krizi. Ja se trudim puniti baterije kad su na 70 ili čak 80 posto. Tad punjenje ide najbrže. Kad smo već na 10 posto, teže se punimo jer smo tad kao švicarski sir, energija nam samo curi. A punite se kako god želite. Nekima će druženje s dragim ljudima biti glavni punjač, nekima boravak u vrtu, a nekima ples. Svi koji me poznaju znaju da ples nije baš moja stvar, ali visine jesu. I one izvan nas i one u nama - objašnjava nam ovaj iskusni sociolog.

Ako ovaj tekst nekoga zainteresira da krene u ovakve avanture u kakve je Bruno krenuo, on za početak savjetuje razgovor s iskusnijima. 

- Ja sam razgovarao s puno pametnijima i iskusnijima od sebe da vidim što me stvarno očekuje i koja su, primjerice, pravila ponašanja kad sretneš divlje životinje ili divlje vremenske uvjete. Kao i uvijek, ispravna informacija smanji strah, ali uvijek treba poštovati prirodu jer ona je glavna kad si u njezinu srcu. To mi se i sviđa. U ovom našem ultranarcisoidnom svijetu imamo dojam da se sve vrti oko nas. A u divljini se ti moraš vrtjeti oko nje i nikad ne smiješ ignorirati ono što ti ona poručuje. Bilo da se krećete s tom novom aktivnošću ili nekom drugom, dobro je informirati se i krenuti korak po korak. Pa i koračić po koračić ako je potrebno - navodi Bruno te za kraj otkriva da mu je na njegovim putovanjima jedna od najvažnijih stvari GPS. 

- Tehnologija je ključna jer koristiš GPS trag. On se, na svu sreću, može pratiti i bez signala, a zrakoplovni mode osigurava sporije pražnjenje baterije, iako uvijek imam i powerbank. A stabilna veza iznimno je važna za kontakt s vanjskim svijetom i dobivanje informacija o vremenskim prilikama koje nas očekuju ili o stanju nekog požara. Ja sam korisnik A1 mreže i, kad smo hodali od Pule do Prevlake, otprilike smo 80 posto vremena imali dobar ili izvrstan signal. Kad god smo blizu ičega naseljenog ili kad smo na vrhovima i grebenima. Jedino u nekim kotlinama nije bilo signala, ali na to smo spremni - zaključuje Šimleša.