
Iako pripadaju najugroženijoj skupini u pandemiji, ovi stanovnici domova za starije nisu se predali očaju. Strpljivo slušaju upute i poštuju mjere, a istodobno uče o novim tehnologijama koje im omogućavaju stalni kontakt s najbližima
Iako pripadaju najugroženijoj skupini u pandemiji, ovi stanovnici domova za starije nisu se predali očaju. Strpljivo slušaju upute i poštuju mjere, a istodobno uče o novim tehnologijama koje im omogućavaju stalni kontakt s najbližima
Ljubičice, Ljubičice, dođi, pokaži mi lice! Tako meni moja kći kaže na telefon kad u blizini Doma u Dubravi, gdje živim posljednjih šest godina, šeće psa, priča nam 81-godišnja gospođa Ljubica Marš.
- To nam je ostalo još iz vremena u kojem su zbog korone bili zabranjeni posjeti, a sad nam je zabavno, pa nastavljamo tako.
Gospođa Ljubica rođena je Križevčanka. U Križevcima je završila i gimnaziju, a potom se udala i doselila u Zagreb. Cijelog je života radila kao knjigovotkinja, a život je, kaže, provela u sretnom braku. Danas je i baka trojice unuka.
- U dom sam odlučila doći nakon suprugove smrti. Tad sam prvi put doista osjetila što to znači biti sama. Iako sam bila relativno dobrog zdravlja i u mojoj kućici u Sesvetskim Selima naoko mi ništa nije nedostajalo, nakon što je uginula moja kujica, donijela sam tu odluku i ni trenutka nisam požalila. Ostavila sam bez mnogo premišljanja i svoj dom, i vrt, i voćnjak. Nisam više htjela biti sama.
Životom u domu vrlo je zadovoljna. Kaže, ne zna kako bi sama kod kuće preživjela koronu i potres.
- Iako me i ovdje bilo strah, i to više potresa nego korone, sve sam to nekako prebrodila, uz pomoć divnog osoblja i u društvu ostalih umirovljenika. Teško mi je padala izoliranost, nemogućnost izlaska, zabrana posjeta. Ali oko Božića smo u domu dobili tablete, socijalne su nas radnice podučile kako ih koristiti i to mi je posve promijenilo perspektivu - otkriva nam Ljubica.
Tako božićne blagdane ipak nije provela bez svojih bližnjih – čestitke i dobre želje razmijenili su putem videopoziva.
- Meni toliko znači da mogu vidjeti svoju dječicu i unuke. Svaki put kad mi srce zatreperi od ljubavi, odmah ih nazovem da ih čujem i vidim. Osim toga, puno mi znači i to da ne moram uključivati televizor da bih se informirala. Ovako samo otvorim tablet i pročitam novine, saznam što se događa, a usput pročitam i prognozu, veselo priča Ljubica.
U bližoj bi budućnosti, kaže, željela naučiti i nove funkcionalnosti tableta. Već je zamolila socijalnu radnicu da joj u tome pomogne jer je fascinirana spoznajom koliko mogućnosti pruža internet. Otkad su ukinute zabrane za umirovljenike u domu, redovito viđa djecu i unuke, ali ni oni zbog posla i obaveza ipak ne mogu dolaziti svakog dana, pa je tablet i dalje u funkciji.
- Ne sjedim u sobi i ne kukam. Uvijek sam voljela puno čitati, vezla sam goblene, heklala i radila ručne radove. Danas i dalje čitam, rješavam križaljke – najviše volim one teške, mozgalice. Volim i šivati, pa se i time zabavim, preuređujem si odjeću kad mi zatreba.
Najviše joj nedostaju mnoge aktivnosti koje su se prije korone provodile u domu i u suradnji s ostalim domovima u Zagrebu.
- Prije smo puno išli po domovima u Zagrebu, recitirala sam i glumila, bilo mi je prekrasno! Naša socijalna radnica mi je otkrila da imam taj dar, nisam to prije znala. Ovdje su me od milja prozvali i glasnogovornicom jer, kad god nešto treba komunicirati, zatražiti ili pohvaliti, to je moja dužnost.
Ljubica otkriva i kako umirovljenici uglavnom imaju takozvane seniorske, jednostavne mobitele.
- Ima ljudi koji ih koriste samo za pozive, a ja budem presretna kad mi dođu da im nešto pokažem, da im ih popravim. Nekome se razbije nešto, netko mobitel okupa u čaju. Onda ja to sve poslažem pred sebe na stol, rastavim, očistim i ponovno složim. A oni se svi čude kak' ja to znam. Znam, eto tako - vrckavo se smješka Ljubica Marš.
A mnoge mogućnosti tablet uređaja i interneta s velikim veseljem svakodnevno otkriva i gospodin Stanislav Palfi, 84-godišnjak koji već 11 godina živi u Domu za starije na Iblerovu trgu u Zagrebu.
- Tablet prvenstveno koristim da si skratim vrijeme. Jako me zanima zemljopis, pa istražujem kuglu zemaljsku, a najviše Hrvatsku - otkriva nam.
U dom je, kaže, došao prerano. Na temelju godina koje su doživjeli njegovi preci, izračunao je svoj "vijek trajanja", ali, zaključuje, pogriješio je u računu i poživio dulje. Nakon 42 godine staža na poslovima održavanja, sa suprugom u domu živi mirne dane svoje mirovine. Dovoljno je dugo tu da može usporediti situaciju prije i u vrijeme pandemije korone. Prije je, kaže, bilo mnogo bolje, ljepše i ispunjenije.
- Dolazak u dom bio mi je ogromna promjena. Ali s vremenom sam se nekako naviknuo i sad mi je dobro. Bio sam jako aktivan, sudjelovao sam u gotovo svim aktivnostima koje su se u okviru doma nudile – čak sam i glumio! Sudjelovao sam u svemu osim u pjevanju! Odlazili smo i na izlete, družili se s umirovljenicima iz drugih domova, odlazili na Maksimirske jeseni, gdje smo se natjecali u visećoj kuglani, pikadu, košarci - priča nam Stanislav. A njegova je supruga bila aktivna u kreativnim radionicama, gdje je izrađivala razne dekoracije, čestitke, božićne ukrase... U domu je nastavio njegovati i svoju cjeloživotnu ljubav prema cvijeću.
Cvijeće uzgajam i volim oduvijek. To je bila moja zanimacija i prije doma, uvijek sam sadio, plijevio, zalijevao... Sad u domu imam priliku brinuti o prekrasnim nasadima lavande i vinke. Zalijevam ih, pognojim tu i tamo, brinem o njima. A one mi vraćaju divnim bojama i prekrasnim mirisom - ponosno priča gospodin Palfi i dodaje kako je prije korone, na jednom od natjecanja za najljepše uređeni balkon, osvojio prvu nagradu!
Iako nije imao djece, vrlo je povezan i blizak s nećakinjom, koja je već baka. Odnedavno imaju obiteljsku grupu na Viberu pa putem nje komuniciraju, razmjenjuju fotografije i kratke filmove, ali i razgovaraju preko videopoziva.
Iako kaže kako mu, dok surfa internetom, vrijeme naprosto proleti, napravio si je dnevni raspored i čvrsto ga se pridržava.
- Dva sata čitam novine, jedan sat gledam TV i onda još dva sata tableta. Osim toga, igram belu. Bilo mi je vrlo teško savladati novu tehnologiju. Još ne znam sve što bih htio, a ponešto usput i zaboravim - kaže nam Stanislav te dodaje kako mu je u svemu tome pomoć socijalnih radnica neprocjenjiva.
Jedna od njih, Andreja Mihatović, priča nam kako su tablete koje im je donirao Hrvatski Telekom odmah namijenili prvenstveno umirovljenicima pojačane njege i rehabilitacije, odnosno slabije pokretnim ljudima. Kad su počele strože mjere, zabrane posjeta i izlazaka, upravo su u tim ljudima prepoznali najugroženiji dio naše populacije i na ovaj su im način omogućili održavanje komunikacije s obitelji i bližnjima jer su dobili mogućnost videopoziva.
- Svaki poziv koji smo uspostavili s obitelji bio je jako emotivan. Bilo je i suza radosnica, i smijeha, i lijepih trenutaka... 'Šetali smo' po raznim europskim gradovima jer ima članova obitelji koji žive vani i nisu mogli posjećivati svoje najmilije. Umirovljenici su komunicirali i međusobno dok je trajao period zatvaranja i dok nisu smjeli napuštati svoje sobe. Brzo su se riješili straha od tehnologije i iskoristili je za očuvanje odnosa s prijateljima - oduševljeno priča Andreja.
Dodaje kako je njihov dom ubrzo zahvatio pravi tehnološki val – mnogi su unuci svojim bakama i djedovima posuđivali svoje stare, ali i dalje funkcionalne pametne telefone kako bi s njima mogli komunicirati kad god požele.
- Sad, tijekom ljetnih vrućina, kad se starijima ne preporučuje izlaženje, videopozivi su opet aktualni. A definitivno je drugačije nekoga i vidjeti dok razgovarate, tu nema dileme - zaključuje Andreja Mihatović.