Miroslav nije htio ostaviti tijelo mrtvog prijatelja pa je nestao s njime: 'Majka je gajila nadu...'

Peteročlana obitelj Gojun živjela je u vukovarskom naselju Budžak. Marija i Petar Gojun imali su troje djece. Sinove Miroslava i Petra, i kći. Bila su to dobra djeca, radnički odgojena. Najstariji Miroslav bio je nogometaš od malih nogu, strastveno je sakupljao značke i markice; imao puno prijatelja, a jednom od njih će i nakon njegove pogibije ostati predan. Taj će prizor u ratnom Vukovaru ostati zauvijek zabilježen kamerom beogradske televizije. Nakon tog prizora Miroslav će nestati. No, krenimo od početka. Već pri prvim naznakama ratnih sukoba u Vukovaru, Miroslav se s mlađim bratom Petrom, prijavio u obranu grada. Imao je 28 godina, velike životne planove, zaručnicu s kojom je već imao zakazano vjenčanje i s kojom je počeo graditi zajednički dom. Rat ga je u svemu tome omeo. Prvi ratni zadaci bili su su mu organizirane straže, a do listopada 1991. već je imao nekoliko 'vatrenih krštenja' jer je sa suborcima branio neprestano napadane, teške i zahtjevne položaje od Budžaka prema šumi Đergaj. No, na kraju je ipak ranjen na izlazu iz Vukovara prema Bršadinu na tzv. Krivoj bari i vinkovačkoj cesti. Prevezen je u vukovarsku bolnicu. U bolnici je kao mlada doktorica radila njegova zaručnica, dr. Mirjana Semenić-Rutko koja je danonoćno radila na prijemu ranjenika, no toga dana kada je ranjen Miroslav, ona je na par sati skočila do svoje kuće vidjeti roditelje. Kada se vratila u bolnicu kolege su joj rekle da je Miroslav dovezen ranjen, ali su ga previli i odvezli u pričuvnu bolnicu u Borovo commerceu. Našla ga je tu, nekoliko dana kasnije, kada je uspjela doći na kratko posjetiti ga. Teže je hodao, mogao je sjediti, rekao je da se osjeća bolje. Na njenom odlasku ju je zagrlio, rekao joj da se čuva, da se ne izlaže pogibelji i da se ništa ne brine jer će on doći po nju. No, tada ga je vidjela zadnji puta u životu.

Miroslav je bio pripadnik ZNG i, iako ranjen, pomagao je u pomoćnoj bolnici koliko je mogao. Kada je palo Borovo naselje, 19. studenog, Gojunu je suborac pomogao da izađe iz zapaljenog Commercea. Posjeo ga je vani pored sanitetskih vozila JNA koja su pristigla kako bi odvezla teške ranjenike koji su ležali na nosilima. Na jednom od njih je bio i Miroslavov prijatelj Vjekoslav Katić koji je toga dana poginuo. Miroslav je sjeo pored njegovih nosila rekavši majci i bratu Petru, koji su također bili u Commerceu, da će ostati pored Vjekinog tijela kako bi znao gdje će ga odvesti. Upravo tu scenu zabilježila je kamera beogradske televizije i na tom se snimku jasno vidi Miroslav, odjeven u svijetloplavu trenirku sa žutim rukavima, kako sjedi i puši, uz pokriveno Vjekino tijelo. Nakon toga, četnici su u nepoznato odvezli i tijelo njegovog prijatelja, ali i njega. Snimak je to koju će Miroslavova obitelj vidjeti godinama kasnije i na njemu prepoznati svog brata i sina, koji se od toga dana vodi kao nestala osoba.

ZADNJI LET 'MALOGA KARLA' 'Gađao je most, no pogodili su ga i srušili': Kako je američki avion stopirao cestu u Nedelišću

- Kada su četnici došli do Commercea, sve zapalili i zarobili nas, pozvao sam Miroslava da idemo zajedno. Ali, nije htio. Rekao je da je bolje da se razdvojimo jer su nam tako veće šanse da barem jedan preživi. Osim toga, nije želio ostaviti Vjekino tijelo. Mamu su odveli s civilima prema Borovu Selu i potom u Srbiju gdje je odlučila ostati neko vrijeme nadajući se da će nas tamo naći. Ja sam odveden u logor u Mitrovicu i tamo me je mama i pronašla. Ali Miroslava nije nigdje našla, a obišla je sve logore po Srbiji. Ni ja ga više nisam vidio nakon tog razgovora ispred Commercea - kaže Petar Gojun koji je razmijenjen u zadnjoj velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu kod Osijeka. S godinama mu je nada u pronalazak Miroslava sve više kopnjela. Postalo mu je jasno što se Miroslavu dogodilo.

- Ali, mater kao mater, stalno je gajila nadu. Prolazile su godine, a onda negdje 1995., gledali smo TV, neku emisiju o Vukovaru. Odjednom, mater je vrisnula, skočila i poljubila televizor. Vidjela je Miroslava kako sjedi uz Vjekino tijelo i puši. Njoj je to dalo nadu da je živ, ali, ja sam znao.. - kaže Petar. Tek godinama poslije istrage ratnih zločina otkrit će da je Miroslav bio ukrcan u sanitetski kamion JNA koji je kao dio konvoja prevozio ranjenike i zarobljenike. Njegov je kamion zaustavljen u Trpinji po naredbi zapovjednika Teritorijalne obrane Trpinja Steve Pantića. Iz kamiona je izvučeno tridesetak branitelja, većinom ranjenika, i zatvoreno u hangar VUPIK-a u centru sela. Među njima je bio i Miroslav Gojun. Ispitivani su u milicijskoj stanici, gdje su nemilice zlostavljani do besvijesti. Takve bi ih vraćali u hangar i tamo opet tukli palicama. Nakon dan ili dva, radnim su strojevima odvezeni do Bobotskog kanala gdje su streljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu. Iako su odgovorni za taj zločin, njih 10, s Pantićem, osuđeni na Županijskom sudu u Osijeku, nikada se nije pronašla ta masovna bobotska grobnica jer je vjerojatno, kao i većina drugih, nakon određenog vremena, iskopana i premještena na drugu lokaciju.