Poznati travel influencer prvi je Hrvat koji je proputovao svih 197. država svijeta. Šri Lanka mu je bila posljednja na listi, otkriva nam u koju se zemlju ne bi vraćao, koja mu je najdraža, ali i kako je sve krenulo
EKSKLUZIVAN INTERVJU ZA 24SATA
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
Čitanje članka:
15
min
Kristijan Iličić, poznati travel influencer i vlasnik putničke agencije Nomadik, prošlog je tjedna sletjevši u Šri Lanku, postao prvi Hrvat u povijesti koji je posjetio svih 197 zemalja svijeta te time napokon ostvario svoj najveći životni san. Na putovanjima je često sa svojom suprugom Andreom koja mu je velika podrška u svemu. Za 24sata dao je prvi intervju o svom pothvatu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:54
Koja je bila prva zemlja koju si posjetio?
Slovenija pa Austrija jer smo i mi kad sam bio mali, kao i svi ostali išli u Austriju u shopping. Kad sam bio dijete putovao sam s roditeljima po Europi.
Kad si se zaljubio u putovanja?
Oduvijek volim putovati, od malena. A baš neku čežnju da krenem putovati ovako kako sam putovao posljednjih 18 godina osjetio sam nakon prvog posjeta Turskoj, kad mi je bilo 16 godina. Tada sam osvijestio da postoje i neki drugi svjetovi od onoga koji mi je bio poznat, da postoje neke druge, drugačije kulture i htio sam ih upoznati.
Kakav ti je bio osjećaj kad si putovao prema posljednjoj državi koju još nisi vidio?
197. država, posljednja koju još nisam posjetio, bila je Šri Lanka. Uoči odlaska na put imao sam izrazito intenzivan mjesec prepun posla i kad sam sjeo u avion za svoju posljednju još neposjećenu destinaciju napokon sam se malo opustio i uživao u tom osjećaju da sam stvarno puno napravio. Let je trajao dugo i uspjeli su se u meni izmiješati osjećaji euforije, umora, nevjerice, ali i taj osjećaj da se zatvara jedno veliko poglavlje mog života, osjećaj postignuća.
No to nije trebala biti tvoja zadnja država na listi?
Da, planirao sam da Island bude moja posljednja država. Htio sam da bude neka malo atraktivnija, a opet ne pretjerano daleka država, jer sam znao da ću zvati ljude i nisam htio da moraju putovati tako daleko. Međutim, taj je plan propao jer nisam mogao dobiti vizu za ulazak u Turkmenistan, a karte za Island sam već kupio i napravio već sve planove za obilazak te zemlje. Tako sam ipak posjetio Island za svoj rođendan prošle godine, bez velikog slavlja.
Kako si se odlučio za ovu posljednju državu da bude baš ta?
Budući da su mi nakon Islanda preostale još samo tri države, uz Turkmenistan još i Maldivi i Šri Lanka, bilo je jasno da neću moći ljude voditi u Turkmenistan kad je tako strogi vizni režim. Preostali su mi Maldivi i Šri Lanka, a za Šri Lanku sam se odlučio jer mi se činilo da su Maldivi previše razvikani, da su mnogi na njima bili i da bi ovo drugo moglo ipak biti atraktivnije iako je i Šri Lanka turistička destinacija. I jedno i drugo putovanje traje prilično dugo i tu nije bilo nekog faktora koji bi presudio. Mislio sam da zbog tolike daljine mnogi neće htjeti potegnuti tako daleko i jako sam se iznenadio kad su mi svi koje sam zvao potvrdili dolazak.
Imao si problema s dobivanjem vize za Turkmenistan. Koliko ti je to poremetilo planove?
U početku sam na to gledao kao na privremeni zastoj i poteškoću koju ću prevladati uz malo više natezanja, jer sam i prije bio u takvim situacijama. Ponekad se stvari jednostavno zakompliciraju oko ulaska u neku državu. No, s vremenom se to pretvorilo u pravu noćnu moru, jer su me odbili stvarno mnogo puta i počeo sam vjerovati da sam im na nekakvoj crnoj listi i da neću nikada moći ući. Ideja da sam proputovao cijeli svijet i da mi je ostala samo jedna država u koju nikad neću moći ući me je blago rečeno – užasavala. Ljudi koji su mi bili bliski i koji su me poznavali, koji su znali kakav imam "drajv" oko toga mogli su razumjeti moju frustraciju. No, mnogi je i nisu razumjeli. Mislili su, pa što onda što nisi proputovao sve države svijeta? Ja sam na tome radio 18 godina, trebao mi je taj osjećaj postignuća. Bio mi je to san. Mnogi ne razumiju zašto se netko penje na Mount Everest i zašto je očajan ako ne stigne na vrh jer ga je nešto omelo putem. Ne razumiju zašto se takva osoba i nakon mnogih nedaća ipak vraća toj planini. To netko tko u sebi nema takav poriv ne može razumjeti. Takvi ljudi uvijek dolaze s onom argumentacijom - kakvi sve problemi postoje u svijetu, koliko je gladnih ljudi, koliko ratova, a ti imaš problem da ne možeš ući u neku državu. Pisao sam o tome. I pitao sam i sebe i druge – imamo li pravo slijediti svoje snove u svijetu u kojem bjesne ratovi i ljudi su gladni? Imamo li pravo na snove i davati im neki značaj? Meni je to bilo važno i bio sam utučen što ne mogu ostvariti želju da proputujem sve države svijeta. Bio sam zakočen godinu dana nakon tog Islanda, a agonija oko odbijanja vize je trajala i puno duže. Ja sam već na Island došao sa spoznajom da imam veliki problem.
Kako ti se svidio Turkmenistan?
Turkmenistan mi se jako svidio, puno sam materijala objavio o njemu. I opet sam se osvjedočio da o nekim državama postoje priče koje se tvrdokorno drže iako je stanje na terenu sasvim drugačije. Puno se pričalo o tome kako je glavni grad Turkmenistana bizaran grad u kojem nema ljudi, da je to grad duhova. Kad sam stigao vidio sam grad vrlo neobične arhitekture, bijel, čist i gle šoka – ljude u njemu. Vjerujem da bi se Ašgabat mnogima svidio, prizori su stvarno spektakularni baš kao i fenomen "vrata pakla", rupe u zemlji u kojoj plin nikad ne prestaje gorjeti. Volio bih kad bih mogao sa svojom agencijom Nomadik Travel odvesti neku grupu tamo pa da vide sve to.
Mnoge tvoje pratitelje iznenadilo je da nisi sve do nedavno bio na Maldivima koji su ti bili predzadnja zemlja?
A mene je iznenadilo da je njih to iznenadilo!:) Poznaju me već dovoljno dugo da znaju da sam najsretniji kad idem na neke teže dostupne destinacije i donosim sadržaj koji malo tko ima. Iskreno, podcijenio sam ljepotu Maldiva, mislio sam da je to jedna vrlo razvikana turistička destinacija, ali ništa posebno. Ipak, Maldivi su opravdali tu razvikanost, stvarno su posebni i svakako ću se tamo vratiti da ih bolje istražim. Nisam ih prije posjetio jer sam mislio da ne mogu s te destinacije donijeti sadržaj koji već nije viđen, a nastojao sam sve ove godine imati uvijek dovoljno zanimljiv sadržaj da zadržim pozornost pratitelja. Ne treba taj aspekt mojih putovanja zanemariti. Jasno je da sam putovao jer sam volio putovanja i htio obići cijeli svijet i jasno je da bih to napravio i da nisam imao toliku publiku, no tada bi mi sve to bilo i teže. Ja sam svoja putovanja pretvorio i u posao travel bloggera i morao sam uvijek razmišljati da donesem neki zanimljiv, svjež i atraktivan sadržaj. Za Maldive, jednako kao i za Šri Lanku, sam mislio da su to vrlo posjećene destinacije i da tamo ljudima neću otkriti ništa novo. Zato sam ih stalno gurao u stranu, pa je ispalo da su mi te države i ostale među zadnjima.Nije od samog početka postojao neki konkretan redoslijed, često su same okolnosti nametale destinacije. Počeo sam s Jugoistočnom Azijom jer je brat tamo već bio, svidjelo mu se i htio sam to proći s njim, a bio sam još jako mlad i nedovoljno iskusan da se sam upustim u tu pustolovinu. Etiopiju sam nekako nasumce izabrao, a Sjedinjene Države sam proputovao uzduž i poprijeko u čak pet road tripova u doba kad sam još radio na svom starom poslu koji sam ostavio da bih mogao puno više putovati. Međutim, kad je pandemija okovala svijet, destinacije sam birao tako što sam gledao gdje mogu ići a da me ne gnjave s ulazom, s vizom, s covid potvrdom... Tako sam prvo otišao u Afganistan gdje korona nije ni postojala jer su imali sasvim druge probleme u životu, a onda sam se uputio za Centralnu Ameriku. Meksiko je bio puno ležerniji oko svega, nije vladala takva histerija i bilo je ugodno doći tamo nakon godine dana slušanja o covidu i cjepivima i svemu. Da nije bilo pandemije, pitanje je bih li putovao baš tom rutom kojom sam putovao.
U kojoj je državi bilo najopasnije? I zašto?
Svakako je najopasnije bilo na ničijoj zemlji, na sjeveru Malija. Taj materijal nisam nikad objavio, ali bio sam stvarno u gadnoj situaciji. Ležao sam 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista, narkodilera, krijumčara i nisam mogao nikuda. Možda jednom i to objavim.
Koja ti je najdraža zemlja u kojoj si bio?
Ne mogu izdvojiti samo jednu državu. Svi znaju koliko volim Afganistan, bila je to prva država u kojoj sam se ozbiljno izložio i opasnosti, prva država u kojoj sam shvatio koliko živimo u predrasudama o drugim narodima. Država u kojoj sam možda i najbolje iskristalizirao svoju misiju uvidjevši da svoja putovanja mogu okrenuti prema tome da zbližim ljude, da upoznajem ljude i s drugim kulturama i tako ih približim, probudim možda i empatiju, razbijem predrasude.
To mi se učinilo kao cilj dovoljno vrijedan truda i izlaganja kritici. Volim, međutim, i Venezuelu. Ona ima posebno mjesto u mojem srcu. Ona je odraz onog pravog pustolova u meni koji se voli i dobro zabavljati. Onda je tu i Tajland koji mi je kao drugi dom. Ne mogu izdvojiti jednu najdražu državu.
Koja ti je najljepša anegdota s putovanja?
S nekom osobitom nježnošću i radošću se sjećam onog trenutka kad sam igrao nogomet s djecom u Afganistanu. Bio je to nestvaran trenutak, dječja igra u zemlji koja četrdeset godina proživljava užas ratova. Bilo je to povezivanje na razini iznad realnosti u kojoj smo bili, na razini gdje se sva djeca svijeta igraju s jednakom srčanošću. Mogao sam zamisliti kako u tom času i druga djeca igraju nogomet u svim krajevima svijeta i jednako se smiju kao ta afganska djeca. Bio je to trenutak kad sam shvatio da kad skinemo sa sebe sve etikete ostajemo samo ljudi – svi jednaki pod nebom.
Gdje si se susreo s najviše problema na putu?
U Africi. Svi svjetski putnici znaju koliko je teško putovati baš onom crnom Afrikom. Tu nema nikakvih pravila, ne postoje obrasci, iscrtane rute. Namučio sam se užasno da prijeđem neke granice, da dođem do bilo kakvog prijevoznog sredstva, da nađem ikakav suvislih smještaj. Pamtim golemu gnjavažu na granici sa Senegalom i pamtim baš neugodne epizode iz Južnog Sudana gdje smo zapeli u blatu s džipom, morali sami pješke dalje po posve nepoznatom terenu gdje su mnogi naoružani dugim cijevima. Tražili smo bilo kakav smještaj, na kraju legli u neku straćaru na zemljani pod... Afrika je teška i tamo sam putujući nailazio na najviše problema.
Gdje su ti ljudi bili najsrdačniji, a gdje najhladniji?
Neću nikoga iznenaditi ako kažem da su najsrdačniji ljudi oni u Južnoj Americi, ali i na Bliskom Istoku. Što se tiče hladnoće, suzdržanosti u ljudi ja s time nisam imao neki problem. Čovjek sam koji sa srcem i osmijehom pristupa svima, lako se povezujem. U nekim su državama ljudi malo suzdržaniji jer žive u diktaturi i paze što će reći da sebe ne ugroze. U drugima su po svojoj prirodi malo smireniji, često je to pojava u državama na sjeveru Europe, ali opet, nikad ne bih baš cijele narode okarakterizirao kao hladne ili suzdržane.
Iz koje si države izvukao neku životnu lekciju koja ti je najviše utjecala na život?
Izdvajam uvijek Afganistan i pričao sam o tome često i pisao puno. To ne znači da nisam i na nekim drugim mjestima doživio jako važne životne lekcije. Afganistan izdvajam zato što je on doista bio prekretnica u svakom pogledu, a opet, okolnosti su bile takve da je on dobio posebno mjesto. Tamo sam otputovao u vrijeme kad se uopće nije moglo putovati zbog pandemije i tamo sam shvatio ono čemu sam kasnije toliko puta govorio – da su ljudi svugdje ljudi i da se dijele samo na dobre i loše. Shvatio sam koliko propaganda može ljudima baciti prašinu u oči, koliko svi možemo živjeti u predrasudi ako samo slušamo to što nam serviraju u medijima. Tamo sam osvijestio svoju pravu misiju putovanja, kao što sam već spomenuo u ovom intervjuu.
Je li te neka država razočarala?
Pa zapravo i ne. Nisam nikad putovao nasumce, znao sam kamo idem, istražio sam teren. A opet, svaku i možda najmanje atraktivnu zemlju uvijek čine njezini ljudi, a ja doista nisam imao problem s ljudima – jedini problem koji sam imao bio je onaj na granici sa Senegalom, s korupcijom, tamo sam baš stekao neugodna iskustva. Nisam, dakle, doživljavao nekakva prevelika razočaranja na odredištima, ali jesam se znao baš ugodno iznenaditi kao što je bio nedavno slučaj s Maldivima.
Koju zemlju najviše voliš i zbog čega?
Tajland. Mislim da u zadnjih deset godina samo dva puta nisam tamo proslavio Novu godinu. Tamo sam kao kod kuće. Općenito u Jugoistočnoj Aziji mogu ostati mjesecima da nemam nikakav problem s nostalgijom. Odgovara mi taj ugodni kaos, njihova hrana, klima, sve.
Postoji li država u koju se više ne želiš vratiti?
Ne mogu sto posto tvrditi da se neću vratiti u neku državu jer je život dug i nikad ne znaš kakve te okolnosti mogu navesti da se ipak tamo zaputiš. No u ovome času znam da se ne bih vraćao u Senegal. Nisu mi legli.
Tijekom putovanja razvio si biznis i otvorio putničku agenciju..
Kad sam odlučio napustiti stalno radno mjesto i živjeti kao travel blogger morao sam osmisliti način kako ću se financirati. Htio sam da to bude baš od putovanja, a da bih mogao živjeti od putovanja trebao sam imati odličan sadržaj i veliku publiku za taj sadržaj. Jasno je da to nisam mogao imati samo tako, preko noći. Morao sam prvo krenuti raditi nešto drugo. Tako sam otvorio agenciju koja je nudila uslugu vođenja društvenih mreža, snimanja reklama, SEO optimizaciju za portale, organiziranje evenata... Sve što je recimo išlo pod kapu "digitalni marketing". To je jako puno posla, neprekidni kontakti s klijentima, neprekidno praćenje statistika, izvedbe... A uz sve to čovjek želi i putovati. I tako sam onda danju snimao materijal za svoje društvene mreže, a noću radio za klijente. Umor se gomilao, ali sam imao cilj. Kad sam postao vidljiviji i postavio se kao ozbiljan travel blogger na mapi svijeta, onda su došle i prve poslovne suradnje, sponzori i tu sam uspio prebaciti težište baš na ovo što sam volio raditi. S vremenom se kao logičan niz nametnula i putnička agencija, a kako je i takvih agencija puno na tržištu baš kao što je i mnogo travel bloggera, opet sam se morao po nečemu istaknuti da i taj posao krene. Bilo je logično da ne idemo utabanim stazama već da ponudimo stvari koje ne nude ostale agencije. To su bile destinacije koje neki smatraju ili opasnima ili teško dostupnima ili jako teškima za organizaciju. To su destinacije poput Afganistana, Venezuele ili Mauretanije, na koje druge agencije ne vode ljude. Uz to imamo i ponudu koja je uvijek atraktivna, Tajland i Meksiko su uvijek puni. Ipak, i te popularne destinacije ne radimo poput drugih agencija, nastojimo imati dobar miks pustolovine, adrenalina i opuštanja. Ono po čemu se dodatno razlikujemo je smještaj. Naši su smještaji uvijek barem s četiri zvjezdice. Logika je ta da ne želimo da ljudi proputuju pola zemaljske kugle i onda mrtvi umorni u startu naiđu na smještaj koji će im odrediti raspoloženje cijelog putovanja. Želimo da dožive pustolovinu, da se umore, pomuče, razvesele, partijaju, uče i da na kraju dana ipak imaju i dobar smještaj. To se prije svega odnosi na destinacije kao što je Meksiko i Tajland. Za neke destinacije vrlo jasno dajemo do znanja što putnike čeka kad dođu. Primjerice, u Mauretaniji turizam uopće nije razvijen, smještaji su nepostojeći i oni koji krenu u tu pustolovinu znaju da će spavati u pustinji ili na vlaku punom željezne rude. I baš to putnike najviše razveseli i promijeni.
I sad kad si ispunio cilj, krećeš u nove avanture. Izlazi ti knjiga, što možeš reći o njoj?
U vrijeme kad je pandemija zaustavila sva putovanja na um mi je pala ideja da bih mogao to vrijeme iskoristiti da napišem knjigu. Tada sam imao neki koncept u glavi da bih pokrio samo Jugoistočnu Aziju i sve završio s Etiopijom. Međutim, stvari su vrlo brzo poprimile novi tok. Ispalo je da sam 2020. i 2021. odradio putovanja života. Bilo je jasno da sam početnoj priči sada morao dodati i Afganistan i Centralnu Ameriku i još mnoge druge stvari. Tako se stvar ipak malo zakomplicirala oko tog pisanja, jer ja zapravo i nisam pisac. Pisao sam u rijetkim trenucima kad sam nalazio više dana za redom da se posvetim toj ideji. Možda bih bio i odustao ali sam često dobivao input od pratitelja da bih morao objaviti knjigu, pa mi se učinilo da ima nečega u tome. Usto sam htio nekako zabilježiti ovu ludu avanturu koja je trajala tolike godine. I tako je knjiga onda nastajala tijekom posljednje četiri godine. Na kraju je to ispala svojevrsna putopisna autobiografija koja pokriva najznačajnija poglavlja u mojem životu, najznačajnija putovanja koja su me oformila, a usto donosi i neke putopisne činjenice s destinacija na kojima sam bio, sve stavljeno u kontekst onoga kako sam ja to doživio. Knjiga je zapravo i puno više od toga, jer donosi neke priče iza fotografija koje su ljudi gledali. Dao sam svemu širi kontekst. Ima u njoj puno stvari koje ljudi nisu znali. Često su se pitali što radim kad ne snimam, kako izgleda moj život. Velik dio je zanimalo kako sam uspio sve te godine putovati, odakle mi sredstva za to, odakle uopće krenuti kad želiš putovati ili biti travel blogger. Tako je ova knjiga uz dosad neprikazane scene iz moga života ujedno i mali vodič, motivacijska knjiga koja čovjeka treba gurnuti izvan zone komfora i usmjeriti ga ka tome da realizira svoj san.
Mislim da će mnogima biti zanimljivo pročitati kao sam odrastao, kako sam stekao prve novce, kako sam ih i izgubio, pa opet kretao od nule. Knjiga pokriva najvažnije stvari koje su me oformile kao čovjeka, najvažnije destinacije, ali ne i svih 197 država jer bi jednostavno bila predugačka za to. Knjigu sam pustio u prodaju preko svoje web stranice, samo online, bez dogovora s knjižarama i veće pompe jer za to jednostavno nisam imao vremena s obzirom na sve što se u tome času događalo oko završnih priprema za proslavu ulaska u moju posljednju državu svijeta. U samo nekoliko dana od izlaska "Jedan san, tisuću priča" postala je bestseller. To me je iznenadilo jer sam uoči lansiranja knjige proučavao kakvo je stanje na tom tržištu, budući da se time prije nisam bavio. Tek malo više od 40 posto ljudi u Hrvatskoj pročita jednu knjigu godišnje! Svaki peti građanin Hrvatske kupi 1 knjigu godišnje. Bilo je posve jasno da knjiga nema baš velike izglede na tržištu bez velike medijske kampanje i ozbiljne distribucije kako bi dospjela da što većeg broja ljudi. Zato me je posve zatekao toliki interes za moju knjigu, prva naklada je već skoro posve rasprodana.
Jedina stvarna reklama koju sam radio za knjigu bila je ona koju sam usput odradio na proslavi završetka svojih putovanja, na Šri Lanci. Tamo sam se fotkao s knjigom i objavio da izlazi i da se može naručiti online. I za par dana je sve buknulo.
Kako je prošla proslava?
Odlučio sam ulazak u zadnju državu svijeta proslaviti s kolegama travel bloggerima, bliskim prijateljima i obitelji. Na kraju je ispalo da sam morao organizirati party za 90 ljudi na drugom kraju svijeta, u zemlji u kojoj nikad nisam bio, dakle, sve na neviđeno. Radili smo nekoliko mjeseci vrlo naporno da to organiziramo. Ljudi su potezali iz svih krajeva svijeta, dugo je to putovanje do Šri Lanke i naravno, to nije mogao biti bilo kakav party. Zakupio sam cijeli hotel na tjedan dana za sve ljude koji će doći, bio je to do sad najteži i najopsežniji pothvat moje tvrtke.ž
Organizirali smo dvije proslave dvije večeri za redom. Prva je bila "White Party" Zašto bijelo? Zato što je preda mnom nova, bijela stranica. Novo poglavlje života koje tek trebam ispisati. Bijela je ovdje simbol novog početka. Druga je bila "World Nations" i ljudi su se trebali odjenuti u odjeću specifičnu za određene narode. I stvarno su to ispoštovali, taj je party bio otkačen, opušten i nezaboravan. Neizmjerno sam sretan što u životu imam ljude koji su spremni proputovati pola Zemaljske kugle da mi dođu na proslavu. Mnogi su pretumbavali svoje rasporede, mijenjali letove, ali znali su koliko je meni to važno. Kad sam sve to vidio znao sam da se isplatio sav trud.
Za kraj, što bi svima poručio nakon svog iskustva?
Nemojte živjeti u predrasudama, radije sve osobno provjerite. Nemojte ostajati u zoni komfora, jer samo izvan nje možete rasti. Nemojte odustajati od svojih snova ma kako se oni smiješni činili ljudima oko vas. Svaki san koji se neprekidno pojavljuje, koji ne zaboravljate, koji vam nisu uspjeli izbrisati neki drugi događaji, vrijedan je toga da ga slijedite, on je vaša sudbina. Putovanje je uvijek izlazak iz zone komfora, izlazak iz zadanih okvira u kojima često živimo na autopilotu. Zato, putujte jer samo tako možete upoznati svijet i bolje sagledati vlastiti život. Kao čovjek koji je obišao sve države svijeta mogu vam reći jednu jednostavnu istinu – ljudi su svugdje ljudi, nema tamo negdje u daljini niti vilenjaka niti orka. Sve smo to samo mi – ljudi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
