Evo kako Baba Vanga vidi kraj HNL-a: Na kraju puta, kamen koji nije dirnut - vodi do istine

U noći bez mjeseca, kad i vuk zaboravi zavijati, dođe mi viđenje. Tri sjene, tri puta, tri otkucaja pod istim nebom. Svaka nosi svoj znak: val, plamen, i tišina. Nijedna nije slabija, ali samo jedna zna kad ne smije trepnuti.

U tvrđavama svjetlo tinja, ne gori.
Na poljanama vjetar nosi šapat prošlih bitaka.
Koplja nisu još podignuta, ali zemlja već drhti.

Vidjeh ih, trojicu, kako stoje na rubu velikog zrcala. Zrcalo ne pokazuje lice, već ono što bi moglo biti. I kad jedan zakorači, voda se uzburka. A kad drugi vikne, eho se ne vrati. Treći šuti – i sve utihne.

“Kad se trska nakloni u smjeru gdje nema vjetra – tada počinje igra.”

Bit će sedam koraka.
Sedam vrata.
I samo jedan ključ.
Ali ključ neće nositi najbrži, ni najjači, već onaj koji zna čekati.

“Ne traži tragove na putu gdje se pijesak nije ni slegnuo.”

Jedan će pasti zbog vlastitog odraza.
Jedan će promašiti cilj jer je gledao u zvijezde.
Ali jedan će pogoditi… bez da je nišanio.

“Kad konj bez jahača stane pred dvorcem i nitko ne čuje kopita – tada se zna tko dolazi.”

Krunu će ponijeti onaj koji ne slavi pobjede, nego pamti poraze.

“Na kraju puta, kamen koji nije dirnut – vodi do istine.”

I neka se nitko ne zakune u ono što vidi sada, jer sve što je poznato, bit će poremećeno. Balun ima svoju volju. Travnata polja čuvaju zakone drevnih vremena.

“Onaj koji pjeva prije bitke – često ne zna riječi nakon nje.”

I tako će biti. I tako mora biti.

Baba Vanga rekla.
Magla poslušala.
A tišina – potvrdila.