Žene se ne trebaju ukalupiti u društvene norme koje im se nameću, imaju pravo biti svoje i slijediti svoj put, kaže Đenis Barnjak, jedina Hrvatica s međunarodnom dozvolom za industrijsko ronjenje
HRABRA SPELEOLOGINJA
Đenis Barnjak je superžena: Posao mi je pod vodom voziti robot, variti, piliti drveće...
Čitanje članka:
8
min
Kad dogovarate razgovor s Đenis Barnjak (37), članicom HGSS-ove stanice Gospić, ženom s međunarodnom dozvolom za industrijsko ronjenje, koja se time i profesionalno bavi, imate dojam kao da je svaki trenutak njezina vremena ispunjen nekim obavezama. I jest, riječ je o vrlo svestranoj osobi: aktivnoj planinarki, školovanoj alpinistici koja je 2012. godine osvojila Mt. Kilimanjaro, instruktorici speleologije i instruktorici gorskog speleospašavanja te aktivnoj speleoroniteljici. I ne, nije sve počelo tako da su roditelji željeli dječaka pa su je razočarani rođenjem kćeri odgajali kao muško. Bila je djevojčica čiju su radoznalost i želju za istraživanjem i učenjem novih vještina uvijek zdušno podržavali i učili je da može sve što poželi, jednako kao i dječaci, samo treba biti uporan i usuditi se.
POGLEDAJTE VIDEO: Žene mogu biti sve što požele, uvjerena je Đenis
Pokretanje videa...
00:50
- Poručila bih svim ženama da imaju to na umu i da se ne daju ukalupiti u nikakva pravila ili društvene norme koje im se nameću. Imaju pravo biti svoje i slijediti svoj put - kaže Đenis na kraju našeg razgovora, što je zapravo najljepši "cvijet" koji čitateljicama možemo darovati povodom međunarodnog Dana žena, 8. ožujka.
Đenis u HGSS centru u Gospiću - sve aktivnosti kojima se bavi poslovno njena su ljubav i u slobodno vrijeme
Gdje ste rođeni, gdje ste i kako odrastali?
- Rođena sam u Varešu, u BiH, i tu sam rasla prvih nekoliko godina. Nakon rata moja se obitelj preselila na nekoliko godina u Švedsku. Dotad smo živjeli u Drvaru, bio je rat i jako teško vrijeme te je jednostavno trebalo pronaći mjesto gdje se može živjeti i zaraditi nešto da bi obitelj opstala. Tad sam bila klinka, imala sam 13 godina. Gimnaziju sam, pak, završila u Gospiću. Moji su tražili mjesto gdje će se skrasiti i izabrali su taj gradić. Nakon toga sam upisala studij Upravnog prava na sveučilištu u Rijeci, no nakon prve godine sam odustala.
Nije vam se dopao studij?
- Nije to bilo nešto za mene. A tad sam već i radila, počela sam raditi doslovno 13 dana nakon mature, prvo u knjigovodstvu jednog hotela, pa ubrzo nakon toga u jednom javnobilježničkom uredu. Nisam stizala kombinirati faks i posao. Posao je prevagnuo jer sam morala zaraditi za život. Tako sam odustala od fakulteta, no danas ne mogu reći da mi je žao. Obrazovala sam se u drugim pogledima i u drugim zanimanjima.
Nespojiv mi je s vama dosadan uredski posao...
- Nažalost, u Gospiću nisam imala velike mogućnosti i perspektive za neko drugo zaposlenje, pa sam prihvatila prvo što se otvorilo, to je bio taj posao kod javnog bilježnika. Zaposlila sam se i zaglavila, punih deset godina. Tad sam odlučila prekinuti jer sam osjetila da stagniram i da mi je dosta takvog načina života te sam sve drastično promijenila. Tad sam radila od ponedjeljka do petka i u petak u 16 sati jedva čekala da krenem svojim putem, prema planini. Gospić je bio baza i odatle sam odlazila na razne aktivnosti diljem Hrvatske i Europe. Ja sam od onih koji se stalno vole muvati naokolo, ne mogu biti na mjestu. Volim ići ususret izazovima, to me oduvijek ispunjavalo.
Alpinizam je postao i ostao Đenisina velika ljubav
Planinarenje je, pretpostavljam, bilo najmanji izazov, time se ipak bavite od djetinjstva?
- Rođena sam na planini. Vareš je u planinskom području pa sam od malih nogu okružena planinom, to mi je jednostavno u korijenima. No formalno sam se prvi put pridružila nekoj udruzi planinara u Gospiću, možda 2007. ili 2008. godine. Sjećam se da sam često hodala s didom i babom, što danas učim i svoga malca - da sa mnom hoda planinom i uživa. Nerijetko hodamo i do deset kilometara zajedno. On, naravno, nosi svoj mali ruksak sa svime što je potrebno za planinarski izlet.
Kad se i kako rodila ljubav prema speleologiji?
- Čim sam se prvi put okušala u toj aktivnosti. Bilo je to 2012. godine, kad sam ušla u GSS, tad sam već bila dobar alpinist i puno se penjala po planinama i stijenama. Tek sam tad uvidjela koliko mi kao budućem spasiocu fali taj element kretanja po špagi, to da ste vezani za špagu i krećete se po njoj, umjesto slobodnog penjanja. Zato sam upisala speleoškolu i, nakon što sam to probala, to je prevladalo nad svim drugim aktivnostima kojima se bavim. Jako sam se zaljubila u to. Speleološka zajednica je vrlo dobro, zdravo okruženje, potiču razvoj osobe, puno možete naučiti i ekipa je uvijek dobro raspoložena.
Danas mi je speleologija hobi i vrlo je korisno znanje za ono što radim u GSS-u. U tu sam službu ušla zato što vrlo volim pomagati ljudima i jednostavno sam htjela staviti se na dispoziciju za slučaj da je nekome potrebna pomoć, darovati svoje vrijeme i znanja koja sam dotad imala, kao i ona koja sam stjecala u međuvremenu. I s vremenom se pokazalo da sam postala dobra u tome.
Pa ste podignuli letvicu i odlučili okušati se u ronjenju, a onda i sve to spojili?
- Da, tako je ispalo. Speleologija je hobi, ronjenje je postalo posao, a speleoronjenje spoj koji je postao velika ljubav. Kod mene zapravo i nema puno razlike između posla i slobodnog vremena. Ili visim na špagi ili sam pod vodom.
Naša sugovornica u podmorju Cavtata
Simpatično je to kako ste uopće krenuli roniti...
- Jednom sam bila na speleološkoj ekspediciji u Lukinoj jami, s kolegicom iz GSS-a, Petrom Kovač Konrad, gdje je ona ronila. Ostale smo dežurati jedan dan u kampu, i kao što to obično biva imale smo priliku porazgovarati. Ona se htjela penjati, a ja sam baš u to doba imala puno alpinističkih tura. S druge strane, ja sam cijeli život htjela naučiti roniti, a ona je instruktorica ronjenja. Tako se rodila ideja: Idem ja tebe poučiti ovo, ti mene ono. I ostalo je povijest. Prema Petrinim riječima, ispalo je da sam i za ronjenje bila dosta talentirana, tako da sam se brzo razvijala u tome. Dugo mi je to bio samo hobi, negdje do 2018. godine. U međuvremenu sam se educirala i postala speleoronioc i tehnički ronioc, a onda sam, u potrazi za boljim prilikama u životu, odlučila završiti školu za profesionalne ronioce u Norveškoj. Tako sam, među ostalim, počela raditi i voziti 2 vrste ROV-a (podvodni robot/dron), da bih pod vodom odradila zadani radni zadatak.
Vidjela sam u jednom HTV-ovom prilogu kako pod vodom imate pilu i pilite neko drvo.
- Da, to su neki od podvodnih radova koje radim, ponekad da se odrade neki poslovi, ponekad kao dio istraživanja i slično. Svi poslovi koje radim zahtijevaju upotrebu raznih alata, tako i podvodni radovi. Razlika je ta da podvodni radovi imaju posebno adaptiran alat.
Izgledate kao prava Ličanka s tom pilom u ruci.
- Moguće da izgledam kao stereotip ličanke, osim što sam ja bosanka. U zadnje vrijeme sam nekoliko žena koje provode vrijeme u prirodi poučila kako piliti s motornom pilom.
Osim što zna rukovati s pilom pod vodom, Đenis je vješta i u razvijanju pita
Još ćete mi reći da znate razvući pitu?
- Naravno! To sam naučila kao mlada djevojka, majka mi je izvrsna kuharica pa me podučila svemu.
Radite baš pravu bosansku pitu?
- Da, burek i sve ostale. Osobno mi je burek najdraži. Trebam li objašnjavati da je burek jedini-burek, a sve ostalo su pite? Sa sirom, zeljanica, krumpiruša, tikvarica, pa i s jabukama... Možete ju zarolati s bilo čime što volite, ali jedino je s mesom burek.
Što volite jesti?
- Jako volim jela od povrća, ali i meso. I razne pašte. No, mesa uvijek mora biti, jer sam dosta aktivna i trošim puno energije. Ali bih ipak rekla da su mi pašte s povrćem najdraži izbor.
U Pepelarici, najdubljoj jami sjevernog Velebita
Nakon edukacije iz industrijskog ronjenja u Norveškoj tamo ste na kraju ostali i raditi?
- Nisam odmah, jer ne možete tako lako dobiti takav posao, bez preporuke. Prvo sam oko pet i pol godina radila za Nijemce, kao freelancer, po cijeloj Njemačkoj. No prije otprilike tri godine sam se ipak zaposlila kod Norvežana. Uspjela sam doći do kontakta i preporuke te danas radim u smjenama: 21 dan sam radno u Norveškoj, 21 dan kod kuće.
Je li to dobro plaćen posao, s obzirom na rizike i težinu posla? Kakve zadatke radite pod vodom?
- Znate, rizik je samo jedan: Možete ostati bez glave na ramenu. Kad tako gledate, onda to i nije neka plaća, no zarađujem mnogo više od većine ljudi. A zadaci? Ima svega, od varenja konstrukcija pod vodom, rezanja konstrukcija, piljenja drveća, postavljanja ili micanja nekih instalacija, zidanja...
Pod punom opremom u špilji
Kako se osjećate pod vodom, u špilji?
- Mirno i spokojno, usprkos svim tim rizicima s kojima moram kalkulirati. Tamo me nitko ništa ne pita. U većini slučajeva sama ronim, sama sam sa svojim brigama i problemima. A pod vodom je mir. Ako dišeš na otvoreni krug, onda čuješ samo svoje mjehuriće, a ako dišeš na 'rebreather', ne čuješ ništa osim solenoida. Samo ste ti i taj mir. Ne mogu ga opisati nekome tko nikad nije zaronio, to je posebna vrsta mira. U špilji je i tama. Špiljsko okruženje i ta tama zahtijevaju veliko strahopoštovanje. Moraš ga imati. Posebno u Hrvatskoj, gdje je stijenje u špiljama uglavnom crno zbog određenih kemijskih procesa pod vodom, za razliku od špilja u Francuskoj, primjerice, gdje imate bijelo stijenje. Imate svjetiljku i uperite je u kamen ispred sebe, ali svjetlo se ne odbija, kamen ga 'pojede' kad ronite kod nas, a u Francuskoj se lijepo reflektira.
Kako se osjećate u štiklama?
- Prošle subote bila sam na jednoj fešti i pola noći provela u štiklama. Sve ovisi o situaciji, ali dobra sam u prilagođavanju. Drago mi je oboje. Volim se lijepo odjenuti, srediti i našminkati, ali prirodnije se osjećam u nekoj ležernijoj odjeći. Opuštenije. A ronilačko odijelo, to mi je skoro kao da sam u pidžami.
"Mene je lako naći, ili visim na špagi, ili sam pod vodom na žici", šali se naša sugovornica
Posao koji radite vjerojatno nećete moći raditi do mirovine i zbog zdravlja.
- Istina, voda nije zahvalno okruženje, ne možete roniti stalno. Godišnje imam po 188 radnih dana, a imala sam oko 250 urona, i to je počelo uzimati danak na zdravlje. Pomalo gledam kako to promijeniti, iako neće biti baš neko umirovljenje. Ako se ostvari, bit će nešto posve novo.
Povezano s nekom novom vještinom? Učite letjeti?
- Ja sam osoba koja stalno mora učiti nešto. Bilo bi povezano s tim da sam ipak više kod kuće, radi mog 'malca'. Najvažnije mi je to da on razumije situaciju i što volimo neke slične stvari. Jako voli ići u šumu, na more, ploviti na čamcu, obožava plivati, spustio se već u špilju, zajedno smo planinarili... Svako malo idemo na neko kampiranje, visimo u mreži za spavanje na Velebitu. I ne boji se prirode. Objasnila sam mu što je zmija, što je medvjed, to da smo mi, kada dođemo u šumu, u njihovoj kući i da se moramo ponašati tako da ih ne uznemiravamo, pa ni oni neće nas. U šumi isto postoje pravila ponašanja kao i svugdje, ako poštujemo šumu i njezine stanovnike, tamo nam može biti samo lijepo.
Niste još zasnovali obitelj, ali uskoro biste mogli postati majka - imate li veći strah od rizika kad pomislite na dječaka kojeg treba izvesti na put?
- Jedan mali dječak je već neko vrijeme dio moga života. Ne mogu reći da osjećam baš strah, nisam taj tip. Nemam nekih strahova u životu. Kad trebam zaroniti, ne bojim se da se neću vratiti jer znam da sam napravila sve što sam mogla da se vratim. Da se bojim, vjerojatno se ne bih ni bavila svime što radim. Ipak, postoji doza odgovornosti.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
