Bravo, Šimune! Dječak nabavio kolica za nepokretnog prijatelja Jana: Zajedno idu na utrke

Jako sam sretan. Volim gurati na utrkama djecu koja se ne mogu kretati sama. To su djeca s teškoćama i volim ih usrećiti, rekao nam je kratko Šimun Petar Perasić (12), dječak velikog srca koji je najsretniji kada su sva ostala djeca oko njega sretna. O njemu smo pisali u prosincu. Tada mu je najveća želja bila da se skupi novac koji je još nedostajao za specijalna kolica za djecu s posebnim potrebama koja se koriste na utrkama. Želja mu se ostvarila i Šimun Petar je sada na korištenje dobio kolica s kojima će odraditi nebrojene utrke sa svojim prijateljem Janom (9). Zajedno će skupiti još bezbroj uspomena, a oko vrata objesiti vjerojatno na desetke medalja. Smijat će se, udisati svjež zrak, putovati u razne gradove, biti ponosni.

'Dok ne vidi kolica u autu, nije miran'

Podjsjetimo, Šimun Petar počeo je trčati s četiri godine. Sada je iza njega više od 150 utrka i jednako toliko medalja. Empatični dječak koji je rođen s govorno jezičnim teškoćama upoznao je jednog trkača koji mu je postao idol, a koji trči utrke gurajući djecu s invaliditetom u kolicima. Šimunu Petru to se učinilo nestvarnim. Tako se dodatno zapalila iskra u njegovom ionako dobrom srcu i odlučio je da želi činiti isto što i njegov uzor. Problem je tada bio jedino u tim posebnim kolicima za utrke. Njih nema puno i prije svake utrke natjecatelji se bore da ih nekako nabave, ali sve je uvijek neizvjesno. A kako kaže Šimunova mama Petra, dok Šimun ne vidi da su kolica u autu, nije miran. Međutim, sada kada postoje dodatna kolica, Šimun Petar ima mogućnost prijaviti se s nekim od svojih prijatelja koji ne mogu hodati, da ih gura u kolicima na svojim utrkama.

Zahvaljujući mnogim dobrim ljudima koji su uplatili novac za kolica, ona su kupljena i Šimun Petar ih može koristiti na utrkama. Kolica koštaju 5000 eura i na internetu je bila pokrenuta kampanja kojom je prikupljeno oko 4300 eura. Novac koji je nedostajao skupio se nakon naše objave jer je, sigurni smo, bilo jako malo onih koje ovaj genijalni odlikaš, učenik petog razreda O. Š. Dragutin Tadijanović, nije osvojio svojom dobrotom, upornošću i snagom.

- Šimun Petar se želio pridružiti akciji skupljanja sredstava za kolica za trčanje. Njegova motivacija je želja da i djeca koja ne mogu hodati osjete uzbuđenje utrka i zajedništva. Uz podršku Udruge "Srce Stenjevca", Šimun je uspio prikupiti dio novca što je doprinijelo nabavci kolica koja će omogućiti drugim mališanima sudjelovanje u natjecanjima - rekla je mama Petra.

Najbolji prijatelji mogu sve

Od kraja prošle godine, Šimun redovito trči s prijateljem Janom, kojeg gura u kolicima. Njihovo prijateljstvo i zajednički treninzi rezultirali su osvajanjima medalja, ali ono što je važnije od medalja jest poruka koju šalju svojim vršnjacima – sport je za sve i zajedno mozemo više.

- Ova priča o Šimunu Petru i njegovom prijateljstvu s Janom poziva nas da razmislimo o važnosti uključivosti i razumijevanja među djecom. Različitosti nas ne bi trebale razdvajati, već spajati i oblikovati našu zajednicu. Sport, kao univerzalni jezik, može pomoći u stvaranju takvog svijeta - ističe Petra koja je iznimno ponosna na svog sina. A i Doretei Grgec, Janovoj mami, srce je veliko kao kuća otkako su stigla kolica.

- Čim Jana smjestimo u kolica on jedva čeka da počne odbrojavanje utrke i sama utrka. A mi ih onda u cilju čekamo navijajući, što njega jako veseli. Kao i stavljanje medalje oko vrata koju poslije nosi u vrtić ponosno i pokazuje ju svima. Šimun Petar i on se druže i između utrka, postali su prijatelji, a mi smo zahvalni što Jan uopće ima priliku sudjelovati u takvim utrkama i što ima Šimuna Petra kojem je to posebno zadovoljstvo i doživljava to kao ozbiljan zadatak. Sretni smo jer sad više djece ima priliku sudjelovati u utrkama i doživjeti sve što one donose - kaže Janova mama.

Njezin je sin od rođenja vodio bitku za život. Pri porođaju je došlo do jakog krvarenja u mozgu, a posljedica toga je cerebralna paraliza koja je zahvatila i ruke i noge. Tu je još i epilepsija, a ima i prilično oštećen vid. Ali obitelj se nikad nije predala. Prognoze su bile da će cijeli život biti na kisiku, a on diše samostalno. Nekad se hranio na sondu, sada jede normalno. Pa iako Jan danas ne hoda, ne priča i ne sjedi te ne ide u školu, roditelji su mu omogućili kvalitetniji i sretniji život. Dio te sreće su svakako i utrke na koje ide sa Šimunom Petrom i na kojima u potpunosti uživa. Baš kao i Šimun. Trči i veseli ga svaki osmjeh kojeg donese na lica drugih mališana.

- Za njih je to jedan sasvim novi svijet i vrijeme stvoreno za uživanje - slažu se majke oba dječaka. Želimo Šimunu i Janu još mnogo zajedničkih utrka, veselja i uspjeha. Njihova priča je samo početak, a svi mi možemo biti dio promjene koja će omogućiti da sport postane dostupan svima.